'Preporuka za sve one koji namjeravaju krenuti na putovanje: meteorolozi najavljuju jednu od najhladnijih noći u prosincu, uz veliku mogućnost snježne mećave tijekom poslijepodneva. Stoga ostanite u toplini svojih domova, naravno, uz naš blagdanski program'. Radijski voditelj odjavio je emisiju, a onda je kupe ispunila melodija 'Zvončića'.
Viktorija zakoluta očima i stane kopati po torbici. Mobitel. Ključevi. Ogledalce. Gdje su, dovraga, mentol-bomboni? U njezinom grlu mravi su trčali maraton, a nos se rumenilom mogao mjeriti s Rudolfovom trubom.
Viktorija ne želi da je obitelj vidi ovakvu. Već se danima bori s prehladom i glavoboljom, no to je ne sprečava da se u jednakoj mjeri bavi poslom koji je tjera da na kraju svakog dana odluči dati otkaz.
Nemoguće - Viktorija se ne želi vratiti kući. Dovoljno je jednom godišnje pretrpjeti kritičnog oca, napornu majku i zajedljivu braću i njihovo bezobrazno, iritantno potomstvo. Osmjeh zadovoljstva i zahvalnosti dotjerala je do savršenstva, svakog Božića iznova se radujući slanom pečenju i glupim poklonima.
Božić je idiotska izmišljotina koja je preživjela samo zbog profitabilnog elementa. A obiteljska okupljanja samo su još jedna kap u oceanu Viktorijinih omraženih tradicija.
Viktorija napokon iz torbe iskopa vrećicu i strpa dva bombona u usta. Glasno gricka, stvarajući hrskave kristale mentola. Ugleda vlastiti odraz na mutnom prozoru. Dlanom pređe preko stakla. Pred njom nestaju polja i tek poneko mršavo stablo. Nebo, čelični svod bez zvijezda i mjesečine obećavalo je sumornu snježnu noć.
Viktorija uzdahne.
Podigne čizme na sjedalo nasuprot svoga i primijeti kako skupocjena, meka koža tone u izlizano platno. Pomisli na stotine stražnjica koje su sjedile na ovom mjestu i promeškolji se od nelagode.
U kupeu je sasvim sama. Čuje se tiha glazba, još jedan u nizu božićnih pjesmuljaka koje Viktorija zapravo i ne čuje. Koncentrira se na oštećen nokat lijevog palca. Kada se to dogodilo? Srećom, ponijela je turpiju.
Pronađe mali pribor i započne manikuru. Kad joj to dosadi, sjeti se da je ponijela knjigu. Mogla bi malo čitati. Na sljedećoj stanici netko bi joj se mogao pridružiti u kupeu. Mogao bi pomisliti da je ona fina, obrazovana dama, koja iskorištava vrijeme provedeno u vlaku kako bi upijala ponajbolje Chaucerove stihove.
Vlak se zaustavlja. Viktorija se udobnije namješta u sjedalu. No, nakon nekoliko minuta, vlak ponovo krene. Nitko se ne pojavljuje na vratima kupea.
Viktorija uzdahne. Osjeti razočaranje nalik osjećaju onih kojima su pred očima maznuli posljednji komad pite.
Viktorija se pokušava usredotočiti na stihove. Čak uzima malu, tupu olovku, u slučaju da bude motivirana za bilješke.
Ravnomjerno klepetanje vlaka, krckanje radio-stanice i neodređeno zujanje u ušima ometaju Viktoriju. Ljutito baca knjižicu na sjedalo i ponovo se prepušta krajoliku, prizorima koji poput iskre bljesnu i izgaraju s druge strane stakla.
U jednom trenutku, Viktorija shvaća da je zasigurno drijemala, jer se vlak uz cvilež zaustavlja na još jednoj nepoznatoj postaji. Začuje korake što postaju sve glasniji kako se približavaju kupeu.
Vrata kupea polako klize i Viktorija se osmjehne muškarcu u tamnom kaputu koji odlaže putnu torbu i presavijene novine, pa sjeda do prozora nasuprot Viktorije. Kupe ispuni miris kolonjske vode i suhog lišća.
Viktorija gleda kako muškarac proučava pejzaž kao da promatra apstraktnu sliku čudesnog značenja. Kosa mu se u kestenjastim pramenovima spušta preko ovratnika, a obrve čine pravilan, gotovo ženstven luk nad tužnim očima. Viktorija primjećuje neobrijanu bradu i blijede prste kojima muškarac dodiruje sjedalo u nekom samo njemu poznatom ritmu.
Čini se da vlak dugo stoji na mjestu. Viktorija zaboravlja pravilno disati.
Muškarac šuti.
Ne miče pogled s prozora.
Viktorija poželi nešto reći, ali se predomisli kada vlak ispusti glasan uzdah i nastavlja putovanje.
Prolaze minute, ispunjene božićnim pjesmama i Viktorijinim diskretnim zanimanjem za muškarca.
'Nije vam hladno?' Viktoriju trgne njegov glas. Spušta pogled na svoju košulju i tanke čarape.
'Ne, u redu je,' odvrati.
Ponovo ih prekriva zastor tišine. Viktorija s čuđenjem shvaća da su joj se naježile dlačice na rukama. S čežnjom promatra jaknu, prebačenu preko naslona. Bilo bi zaista glupo odjenuti je nakon što je izjavila da joj je toplo.
U misli joj se upleće majčin glas - njezina vječna upozorenja - odjeni se, ponesi šal, kapu, nećeš valjda izaći van u tome. Gnjavatorica.
'Ispričajte me', obrati joj se neznanac. Iz džepa vadi kutiju cigareta, otvari vrata i bešumno nestaje u prolazu vlaka.
Viktorija ostaje sjediti sama, nepomična kao dostojanstvena statua.
Zamišlja kako muškarac nestrpljivo pripaljuje cigaretu, njegovo tužno lice obavijeno dimom. Probodena otrovnom strelicom znatiželje, poseže u džep njegova kaputa. Napipa lisnicu. Otvara je i susreće se sa mladom ženom plave kose, delikatna vrata. Viktoriji se čini da vidi košutu - žena na fotografiji posjeduje plahi izraz čistoće, djeluje prestrašena aparatom koji je njezino lijepo lice zaledio tek jednim pritiskom na tipku.
U pretincu nalazi nešto novca, otkucanu kartu i presavijen list. Otvara ga - to je još jedna fotografija, izrađena na nešto manje kvalitetnom papiru. Prikazuje onu istu ženu i dječaka jednako plahog pogleda, a s njima je i muškarac. Viktorija zadrhti, osjećajući se kao provalnik koji ostavlja tragove blata na tek ulaštenom parketu.
Brzo vraća fotografiju i lisnicu na mjesto, pa leđima snažno pritišće naslon sjedala. U tom trenutku muškarac otvara vrata, a u kupe dopre dašak svježeg zraka.
Sljedeće dvije stanice muškarac se ni jednom ne obraća Viktoriji, niti pomiče pogled s prozora. Ponovo sviraju 'Zvončići', miješajući se sa ritmičnim struganjem vlaka.
Pada snijeg.
Viktorija gleda u jednu točku iznad muškarčeve glave. Točno može vidjeti prizor u kojem se nalazi, kao da prati isječak iz nijemog filma u kojem su neznanac i ona jedini likovi.
Vlak stiže u još jedno bezimeno mjesto.
Čuju se glasovi. Netko kašlje. Lupanje u hodniku, zvižduk.
Muškarac se diže, odijeva kaput. Prebacuje torbu preko ramena i pristojno kimne Viktoriji. Ona mu upućuje iskreni osmjeh, gledajući kako odlazi iz kupea i njezinog života. On je još samo jedna stražnjica koja je grijala izlizano sjedalo. Baš kao i Viktorija. Neznanci u sniježnoj noći, karte koje su se srele u jednom miješanju špila.
Škripa, tuljenje, i vlak nastavlja prema svom odredištu. Prozori su potpuno zamagljeni, pa Viktorija maramicom briše stakla, jer želi još malo gledati u daljinu. Njezina stanica sljedeća je na redu.
Još manje od pola sata i ugledat će roditelje i braću. Čekat će je na stanici, kao petogodišnjakinju. Grlit će je čvrsto, čuti će kako joj pucketaju kosti. Majka će joj reći da je opet smršavila. Otac će preuzeti njezinu prtljagu i prokleti vlastitu odluku da nosi 'torbe pune kamenja'. Braća će gasiti cigarete i dozivati klince, dok će se njihove ženice došaptavati, besramno komentirajući Viktorijin izgled.
Viktorija prebaci pogled s prozora na prazno sjedalo. Tamo leže novine što su ostale muškarcu. Viktorija ih uzima i nezainteresirano pregledava naslove. Prebacuje se na posljednje stranice i čita tračeve. Preskače sport i Crnu kroniku. Nailazi na osmrtnice. Zastaje.
Susreće se s poznatim licem.
Crno-bijela fotografija košute.
Viktorija je zaprepaštena - čita o tragično preminuloj tridesetogodišnjakinji. Uz fotografiju su i stihovi. 'Posljednji pozdrav, Tvoj voljeni suprug'.
Viktorija sve teže diše - gleda u još jedno lice koje je susrela večeras. Dječak. Još jedan posljednji pozdrav, 'Tvoj tata'.
Viktorija odbacuje novine i hitro diže pogled prema prozoru, ali staklo se ponovo zamaglilo i ona se nađe zarobljena pred vlastitim odrazom. Njezino lice nestaje joj iz vida kada shvaća da su joj oči pune suza. Ne smije protrljati vjeđe jer će joj se razmazati šminka. Vadi maramicu i nježno tapka slanu stazu koja polako putuje prema bradi.
Osjeti kako vlak usporava.
Stigla je kući.
Još jednom provjerava svoj lik u zamagljenom prozoru, zakopčava jaknu i omotava se velikim šalom. Grabi torbu i silazi.
Zapljusne je topla para. Gubi se u uskomešanoj masi koja je poput valova nosi peronom, a onda primjećuje nekoliko ruku koje mašu.
To je njezina obitelj.
I svi su tu.
Svi je čekaju.
Stanicu osvjetljavaju treperava božićna svjetla. Štandovi su okićeni crvenim trakama, mirišu kesteni i peciva s cimetom.
Viktorija odlučno krene, i dok se približava poznatim licima, koraci joj postaju sve sporiji. Zamišlja muškarca koji je prije nepunih pola sata sišao na stanici nalik ovoj. Tko je njega čekao? Misli joj prekida žubor glasova:
'Kasniš, zar ste imali problema?'
'Hvala Bogu više! Ovamo tu torbu...uhhh, ma što to trpaš unutra, kamenje?'
'Bako, mogu li ja sjediti kraj tete Viktorije? Mooolim te!'
'Naravno, dušo. Isuse, Viki, opet si smršavila!'
Žene tiho šapuću i proučavaju Viktorijine čizme. Dvije djevojčice i jedan dječak kruže oko njih, izazivaju se i potežu šalove.
Viktorija šuti i smiješi se. Oči su joj vlažne, a usne modre.
Prsti su joj se ukočili od hladnoće.
Ali Viktoriji nije hladno.
Srce joj pjeva 'Zvončiće'.
