Hormonsko-adrenalinska oluja koja nas obuzima svaki put kad se nađemo u potencijalno opasnim i avanturističkim situacijama je, prema mišljenju umjetnika koji obožava kuće strave Timothyja Haskella, 'predivni patos'. „To je cjelovito putovanje koje kreće od iščekivanja preko tjeskobe do doživljavanja straha i naleta adrenalina nakon svega", rekao je Haskell u intervjuu za msnbc.com, inače redatelj iz Off-Broadway krugova čija će najnovija zastrašujuća vizija „Nightmare: Superstitions" (kuća strave; pogledaj video 'Nightmare: Vampires' ispod) biti otvorena za posjetitelje od 24. rujna do početka studenog. Haskell je jednom izjavio da su strah i smijeh vrlo bliski. I nije pogriješio. Prilikom njihova doživljavanja u igri je isti neurotransmiter. Stoga ne čudi da se često nakon trenutka straha počinjemo smijati.
A to pak objašnjava zašto volimo biti preplašeni. Kontrolirana opasnost je nešto što mnogi vole - bungee jumping, filmovi strave, vlakovi smrti, uklete kuće, sve su to okruženja u kojima postoji određeni dio kontrole nad zbivanjima i opasnostima i upravo je to ono što nas privlači. Nadalje, naše tijelo ne može raspoznati porijeklo tog unutarnjeg uzbuđenja i adrenalinskog naleta - osjećaj je isti kada, na primjer, namjerno skočite s padobranom ili kad ste u stvarnoj opasnosti (recimo, zamalo vas je udario automobil).
Dr. Cristoph Leonhard, psiholog i profesor pri CSPP-u (Chicago School of Professional Psychology), kaže kako „većina ljudi misli da je sve to u glavi". „Ne, sve je u vašim bubrezima", precizira Leonhard, stručnjak u području fobija i tjeskobnosti. U situacijama koje zahtijevaju brzo reagiranje, naše nadbubrežne žlijezde luče hormon epinefrin u naš krvotok. To potiče niz tjelesnih reakcija - takozvani „fright-fight-flight" odgovor na situaciju - uključujući i povećanje broja otkucaja srca i ubrzanje disanja.
Razlike između uzbudljivog iskustva i tjeskobnog iskustva su teške za uočiti samo na fiziološkoj razini. U biološkom smislu, skakanje s mosta u rijeku (namjerna situacija) i izbjegavanje prometne nesreće (nenamjerna situacija) su gotovo identični. Kad strah iščezne, tijelo ispušta kompenzacijske hormonalne valove noradrenalina kako bi se srce i disanje vratili u normalu. Zatim padamo u ono spokojno, opušteno iznimno ugodno stanje, objašnjava Leonhard. A ljudi vrlo lako postaju ovisni o tome.
Zanimljivo je da uzbuđenje raste kad su i drugi izloženi 'opasnostima', Obzirom na biološke razlike, nekima je potreban veći rizik za postizanje uzbuđenja, drugima pak manji (kao i u slučaju alkohola; neki se brzo napiju, drugi sporije). Zato ljudi koji traže nešto istinski zastrašujuće i uzbudljivo to obično traže u skupinama. U psihološkom smislu, objašnjava Leonhard, volimo se igrati uloga kad zapadnemo u zaista strašne situacije - u tim trenutcima ili postaje zaštitnici ili štićenici (dopuštamo drugima da se brinu za nas). Tako se povezujemo. Na primjer, odvest ćete djevojku na vlak smrti (ako nikada nije bila, a vi jeste). Kad se preplaši, vi ćete imati ulogu sigurnog utočišta.
Više na Metro-portal.hr
Kolekcija nakita byNana
