Koncert irske grupe u MaksimiruU2 oduševio prepuni Maksimirski stadion

Bio je to U2 vikend, na svim radio postajama vrtjele su se njihove pjesme, u gradu se osjećala posebna vibracija kakva se da osjetiti pred neke velike utakmice, rijeke ljudi na ulicama, fanovi u majicama s nekih prošlih turneja i, što je možda još važnije, na koncertu roditelji s djecom. Jer ne treba zaboraviti da je, od 1990. i gostovanja Davida Bowiea, čija je Space Oddity iskorištena za uvod u sinoćnji koncert, Maksimir ozbiljnije s prodanim ulaznicama napunio tek Thompson.

U dvosatnom showu četvorka iz Dublina predstavila je dio materijala sa svog recentnog izdanja No line on the Horizon, ali, kako to već biva, i podsjetila na neke od najznačajnijih pjesama iz svoje tri desetljeća duge karijere.

U ugođaju kakav već dugo nije viđen u Zagrebu, koji su, osim domaćih ljudi, pohodili i brojni gosti iz Slovenije, Mađarske, Srbije, Crne Gore, BiH, Bugarske, Makedonije,Italije, Albanije U2 je još jednom pokazao zašto je dugi niz godina pri ili na samom vrhu svjetske glazbe.

Od uvodnih taktova Breathe pa do zaključne Moment of Surrender, Irci su ispunili očekivanja. Zvuče kompaktno, Bonov vokal nije kao u najboljim danima, štoviše jedva da je otpjevao bis, ali daleko je od 'raštimanosti', Edgeova gitaristička inventivnost nikada nije bila upitna, a ritam sekcija Clayton i Larry radi filigranskom preciznošću.

Gigantska pozornica nazvana Claw, o kojoj se proteklih tjedana više pričalo nego o samom bandu, uistinu izgleda impresivno, u konceptu 360 stupnjeva u koji je uklopljena, apsolutno omogućuje da se neometano s bilo kojeg dijela stadiona bend vidi podjednako dobro. Rastezljivi video zid, koji se u jednom trenutku spusti od vrha pa skoro do dna pozornice u obliku ogromne pletene košare, visoko je postavila ljestvicu u vizualnom sadržaju i teško da će ga u budućnosti biti moguće dostići.

Premda je spektakl, poput većine ovoga tipa, pomno isplaniran te se točno zna što i kada će se dogoditi, U2 uspijeva u tome da sve ne izgleda kao 'nacrtano na papiru'.

Set lista na turneji tek se minimalno mijenja i prostora za iznenađenje u tom smislu gotovo da i nema. Red pjesama s posljednjeg albuma pa red stadionskih himni, već je ustaljena dobitna formula.

Pa ipak, kroz godine iza nas U2 je eksperimentirao sa svojom glazbom, tražio nove načine za prezentiranje iste i stoga nije ni čudo da ni nakon desetljeća izvođenja, neke pjesme, poput Where the Streets Have No Name, ne postaju izlizane i potrošene.

One koje su se našle u tom košu U2 je, prema vlastitu priznanju, izbacio s popisa, a na njega su vraćene Unforgettable Fire ili Ultraviolet, koje uživo nije svirao devetnaest, odnosno šesnaest godina.

Iako se očekivalo da bi nakon 12 godina od posljednjeg gostovanja u ovom dijelu Europe mogli odsvirati posvetu 'olimpijskom gradu' (Miss Sarajevo), to se ipak nije dogodilo, ali je zato One posvećena svima onima kojima su 'hladne ideje zatomile toplo srce'. Zborno pjevanje nekada zaraćenih naroda i narodnosti, na Maksimiru nije dalo naslutiti što se sve, ne tako davno, događalo na brdovitu Balkanu. 

Bio je to, uz Vertigo, Where the Streets Have No Name i Sunday Bloody Sunday jedan od vrhunaca večeri, a da bi atmosferu učinili još malo intimnijom i bližom prostoru u kojem nastupaju, potrudio se Bono, izrecitiravši Gundulićeve stihove 'O lijepa, o draga, o slatka slobodo', prije izvođenja Beautiful Day.

Želju da im pozornice budu veće, a koncerti što masovniji, nikada nisu prikrivali, baš kao što im ni politički angažman još iz vremena nastajanja Sunday Bloody Sunday i New Year's Day nije bio stran. Walk on, posvećenu mianmarskoj oporbenoj čelnici Aung San Suu Kyi, otpjevana je zajedno sa šezdesetak dragovoljaca iz publike koji su nosili maske s njezinim likom.

Bez obzira što su članovi benda po godinama bliži mirovini nego mladenačkom buntu, energijom i sposobnošću da podignu 60 tisuća ljudi na noge dali su do znanja da u njima još ima špirita koji ih gura naprijed. Zvjezdani status nikad im nije bio upitan, upitno je bilo tek hoće li im nova turneja, kao nekima, biti pokriće za dodatno podebljanje bankovnih računa pa će prangijati i odrađivati posao, ili se tu uistinu radi o želji da se iznova uživa u svirci i oduševljavaju ljudi.

U njihovu slučaju, a potvrdio je to i prvi zagrebački koncert, dileme nema, oni uistinu uživaju u tome što rade. A rade naprosto fantastično.