Velikan irske književnosti, Samuel Beckett, sinoć je u crkvi Sv. Dominika poprimio sasvim novu dimenziju.
Jedno od najautobiografskijih djela vrsnog dramatičara, 'Krappova posljednja vrpca', u interpretaciji pariškog Orion teatra publiku nije ostavilo ravnodušnom. Riječ je o izuzetno delikatnom umjetničkom izrazu koji od Mahdija Farajpoura, golog i 'okovanog' tankim vrpcama, zahtjeva vrhunsku koncentraciju na svaki pokret. Farajpour je ujedno izvođač, koreograf i redatelj, scenograf.
Kutija... 3, traka... 5... : "Možda su moje najbolje godine prošle. Dok je postojala nada sreći. Ali, ne bih ih poželio natrag. Ne s vatrom u meni sada. Ne, ne bi ih želio natrag."
Krapp nepomično zuri ispred sebe. Vrpca se vrti u tišini. U izvedbi koju publika prati smještena u krug oko minimalističke scene, a čine je klupica, sjedalica-ljuljačka i stari magnetofon, pratimo izvođača – starog Krappa, koji se, slušajući bilješke mlađeg sebe, snimljene na audio vrpcama prisjeća prošlosti u potrazi za smislom života koji je za njim. Danas mu je rođendan, 69-ti, za priliku koju Krapp poseže za trakom kad je navršio 39.
Nekoliko je godina redatelj Mehdi Farajpour tražio pravi način uprizorenja svoje vizije o Krappu. Razlog tomu je Beckett koji vam, prema riječima redatelja, ne dozvoljava da na sceni radite što želite. Prije ili kasnije završite u atmosferi koju vam on diktira.
Mehdi Farajpour odlučio je ipak upustiti se u izazov. Koncept je proći kroz bit Beckettove ideje, tekst, i ući u pokret, ples.
Ako se prisjetimo Becketta kao pisca koji u svim svojim djelima daje krajnje pesimističnu viziju svijeta i prikazuje život kao igru viših sila u kojoj je čovjek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje, te besmisleno 'trajanje', ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa, a Farajpourova interpretacija velikim dijelom počiva upravo na zamisli o ekspresiji, slowmotionu i bizarnosti. Nije li upravo to ono čime bi se i sam Beckett ponosio?
“Nocturno” Enia Meštrovića
