Idem ja jutros lijepo niz Bulevar i gledam svoja posla. Mislim, gledam izloge. Zakoračim na zebru, pogled lijevo, pogled desno, sve po pe esu. Auto u daljini, ja na pola zebre, auto ne staje. U glavi sto i jedna misao, mamina glava mi se pojavljuje pred očima i ono upozorenje da nikad ne uzmičeš na pješačkom. Ja lijepo naprijed, auto koči, meni srce ostalo negdje na cesti. Ok, stigla na drugu stranu neozlijeđena.
Vozač psuje majku, naravno moju, a meni nekako u podsvijesti sličica mene male pod kotačima. Nije lijep prizor. I tek kad se dokopam druge strane, padne mi na pamet da tu pješaci imaju prednost... Aha! Ja sam u pravu. Što i nije neka utjeha. Jer što će vam tko je u pravu kad završite Onome gore na ispovid? Ali sam se malo zamislila.
Jesu li Hrvati prometno (ne)odgojeni? E sad, odmah se poteže pitanje kućnog odgoja. Ako ste odgojeni po tom pitanju i u prometu ćete se ponašati u skladu s pravilima. Ali, rekli bi neki, pravila su da se krše. Samo, kršenje prometnih pravila moglo bi vas skupo koštati. Mogli biste platiti životom, a to je najviša moguća cijena. Pošto sam klasa - moje dvije noge i ja, zajedno kroz pustinje i prašume - biti vozač mi je strano. Priznajem, strah me tih limenih kutijica koje plaze po cestama.
Još uvijek me nije uhvatila želja da i ja položim vozački. Znam, jednom ću morati. Jer se bez auta ne može. Kaže selo, kažu ljudi. Ali, nikako se ne mogu zamisliti za volanom. Pa opet, kad pogledam tko sve sjedi iza tog volana, valjda ću i ja. Ponekad mi se čini da zaista svaka šuša vozi. Najbolji su Amerikanci. Oni svi voze odmah sa 16. I imaju svoje auto. Pošto su Ameri, nek' se nitko ne uvrijedi, pomalo glupa nacija, tješi me da zaista svatko može voziti auto. Ali onda tek nastaju problemi. Kao gužva. Prometni kolaps jako lako nastane. Pogotovo kad ljudi nisu baš naviknuti na gužve i kolone.
Čim je više od dva auta ispred nas, nastane opća pomutnja. Voziš k'o puž, pogledaj ga, ni žmigavac ne zna dati, ovo ispred sigurno žensko vozi. Uvijek postoji ta vječna fama oko pitanja tko su bolji vozači, žene ili muškarci. Kao da je tu bitan spol. Sve postane još gore kad nam Grad zauzme krdo podivljalih slonova, a.k.a turisti. Oni jadni nemaju pojma gdje će, pa se čini kao da ni ne čitaju prometne znakove. A kamp kućice? Moji favoriti. Lijepo li je cijelo ljeto živjeti na kotačima... Mo'š misliti.
Ja se oduševim kad vidim ove naše male bijelce na cesti. Ugasi semafor, stavi prometne policajce i eto ti manje gužve. Sve to pod pretpostavkom da će ih vozači poštovati. Što nije uvijek slučaj. Kao da im nije jasno da će nam svima biti puno lakše ako se samo malo potrudimo i pustimo ljude da rade svoj posao. Ali ne, moramo mi biti posebni. A pješaci? Pješaci su opet priča za sebe. Ponekad su malo spori pa izgleda kao da prelaze cestu sto godina. Nekad zakorače na crveno, nekad prelaze na neoznačenim mjestima, nekad izlete pred auto. Mislim, sve je to za ljude.
Ali ipak, granice moraju postojati da bi se znalo tko kad pije i plaća. Jesmo li prometno odgojeni? S obzirom kakvih ima, mi smo mila majka. Kažu da su Grci Božemesačuvaj vozači. Je, ja pročitala. Pa se mi činimo male bebe prema njima. Nikako mi nije jasno zašto, o zašto, voze tako brzo. Zašto se prave Englezi pred drugim normalnim svitom koji normalno vozi... Preteku te na ravnici i onda ih sretneš na semaforu. Ma di je tu pamet?! Niste face, samo možete poginuti. A to nije kul. Voze nekakve bijesne crveno - crne aute s reflektorima umjesto svjetala i misle da su popili svu pamet svita. Ali dobro, nećemo više mudrovati. Vozite sigurno i sretan put i mirno more vam želim...
