Puno je medijske prašine podigla vijest o odluci jednog zadarskog ravnatelja da postavi križeve po učionicama „svoje" škole. U svoju obranu kazao je „kako je Hrvatska predziđe kršćanstva, većina građana Hrvatske su katolici, a križ je znak beskrajne, sveprožimajuće Božje ljubavi koji poziva na odanost i služenje i kao takav ne bi trebao nikome smetati".
Dakle, vodi se činjenicom da Hrvatska ima oko 88% katoličkog stanovništva. Zavidna većina. Međutim, nije u tome stvar. U Ustavu RH lijepo piše kako je Hrvatska sekularna država koja je odvojena od Crkve. To piše i u odluci Europskog suda za ljudska prava koji je presudio da je „križ u učionicama kršenje prava roditelja na odgoj djece".
Eto, sve crno na bijelo. Ravnatelj se poziva na ugovor između Republike Hrvatske i Svete Stolice iz 1997. godine po kojem će se u „javnim odgojno-obrazovnim ustanovama uzimati u obzir vrijednosti kršćanske etike". Uzimati u obzir, ne nametati. Međutim, postavljenje križeva ne shvaća kao vrijeđanje učenika druge vjere i nametanje vjerske većine. Ne? Hm, diskutabilno.
Po komentarima na portalu upućenim na ovu temu, a bilo ih je preko sto, da se zaključiti kako tu nešto nije u redu. Ili su Hrvati potpuno svjesni da se neke stvari jednostavno ne mogu miješati ili negiraju tu činjenicu vodeći se onom s početka o većinskom katoličanstvu i busanju u prsa vjerom. Možete li odvojiti vjeru i Crkvu? Morali biste. Vjera? Nešto izvorno, čisto.
Pravo pojedinca da vjeruje u što god hoće. Religija? Vanjsko provođenje unutarnje vjere. Crkva? Institucija koja garantira provođenje želje za molitvom i vjerovanjem. Koja valjda ne može odoljeti miješanju gdje god stigne. Nećemo ulaziti u rasprave o postojanju ili nepostojanju Boga. Složit ćemo se za pravo na odabir. Pravo na vjerovanje. I provođenje istog. Označava li redovitost na nedjeljnoj misi i pohađanje vjeronauka velikog vjernika? Tu se postavlja pitanje o prakticiranju svoje vjere.
Neki će reći: ja sam vjernik, ali ne idem u crkvu. Ja svoju vjeru prakticiram u svoja četiri zida. Neki se javljaju s mišlju o potrebi dijeljenju svoje vjere s drugim vjernicima i pohađanju Božje kuće. Samo, ljudi su i ovako licemjerni. (Čast iznimkama.) Dolaze na misu da bi bili viđeni, to je činjenica. To je posebno izraženo u malim sredinama gdje je nedjeljna misa društveni događaj tjedna. Ma društveni događaj uopće.
Postaje mjesto i prilika za pokazati garderobu, vidjeti i biti viđen. Iz djetinjstva mi ostaju uspomene na nedjeljnu misu. Malo mjesto, lijepa crkva, poznata lica. I još: šuškanje bombona kojima su nas majke podmićivale da bi bili mirni, prijeki pogledi starijih žena ako ne biste glumili voštanu figuru, njihovo mumljanje i komentiranje garderobe. Ali i: pjevanje iz sveg glasa božićnih pjesama (izgubi se glas u masi, savršeno za samopouzdanje), mirisi svijeća, zajedništvo, obitelj.
Vjerovati je dobro. Vjera u nešto božansko je okrjepljujuća i pozitivna. Dobro djeluje na zdravlje duše i opće stanje organizma. Može puno dati, dok god ne traži nemoguće zauzvrat. Nepobitna je činjenica da je Crkva, kao institucija, odigrala veliku ulogu u povijesti Hrvatske. Ne može se zanijekati da je pomogla pri opismenjavanju i ostavila brojne tragove i zapise o djelovanju kroz godine. Ne može se ne priznati uloga koju ima u društvu. Samo, malo šteka. Malo zna pogriješiti. Malo se petlja u sve, malo pobjegne gdje ne treba.
Crkva bi trebala pružati utjehu. Voditi se onom o prihvaćanju gladnih i bolesnih. Ući u zajednicu, pomoći, ne pitati. Može tako mnogo dati ljudima. Može biti moralna vertikala, može biti utočište od svih zala materijalnog svijeta. Ne morate čak ni biti vjernik. Ne morate biti ni nevjernik. Ja? Nisam ni ja baš antikrist. Suprotno tvrdnji svećenika koji mi je na pitanja o Bogu i crkvi upravo taj nadimak prišio. Koji je zahtijevao izvježbane odgovore, ne razmišljanja.
Posebnu ljagu na svetost institucije Crkve baca samovolja i bahatost pojedinih svećenika. Tako me razljutila, ali i rastužila, priča o svećeniku koji naplaćuje sakramente, dijeli novčane kazne i uvodi specijalna pravila. Od svog plemenitog poziva napravio je biznis. Od institucije napravio ruglo. Umjesto poštovanja dobio strah. Je li to moralno? Nije. Je li to sramota? Jeste. I kako ćemo sada naprijed?
Ha, moramo s onim što imamo. Naučiti biti bolji ljudi. Naravno, svatko na svom polju. Bez nepotrebnog miješanja. Da ne bismo napravili - miješanu salatu...
