Možete li reći da nikad niste poželjeli ostati dijete? Djeca su nevina, neiskvarena, nemaju nikakvih problema. Svi se brinu za njih, nemaju nikakvih odgovornosti ni problema. Čim dotakneš neke godinice, eto ti g. Stres kuca na vrata.
Stres je, po definiciji, prirodna obrambena reakcija našeg organizma na promjenu. Stres izazivaju situacije u kojima se osjećamo ugroženima te nas određene fiziološke reakcije našeg tijela pripremaju za "borbu ili bijeg". Takav stres nam omogućava da se zaštitimo u opasnim situacijama. Eto, tako govore stručnjaci. Kad kažete stres, što vam prvo padne na pamet?
Svašta, jer danas je sve stresno. Otvoriš oči, odmah neki problemi. Nema posla, stres. Previše posla, stres. Ljubavni problemi, obiteljski problemi, stres. Od najranijih dana smo izloženi napadima i pokušajima sabotiranja malih životnih radosti. Dobro, djeca dok ne krenu u vrtić su blažena. E, kad dođu u vrtić, tu počinju problemi. Pa se jedva naviknu na drugu djecu, tuđe igračke, neka tamo teta, koja nije mama, zapovijeda. A to je stresno, koliko god to čudno zvučalo.
Kad počne škola, počeo je prvi krug pakla. Moraš biti najbolji, piši, crtaj, zbrajaj, ne tako, ne ovako. Kako djeluje na vas? Postavlja imperativ uspjeha, što nije samo po sebi loše, ali ako morate biti najbolji jer vam tako zapovijedaju roditelji, bake, stričevi, onda to nije produktivno. Onog trena kad uspjeh postane zapovijed, stres postaje dio života i ne da se tako lako van. Ok, osnovna škola nekako gegajući prođe. Mislim, ipak je to osam godina života, ali nije tako teško.
Onda počne drugi krug pakla zvan upisi u srednju. Kad se samo sjetim, jeza me prođe. One zastrašujuće stepenice u Parku koje su zaista izgledale ne samo kao da vode u nepoznato, nego kao da vode negdje iz čega više nema povratka. I nema. Tamo zapnete četiri godine, moleći Boga i sve svece da to mučenje što prije završi. Ustvari, nije bilo tako strašno, ali onda se činilo kao nešto najgore na kugli Zemaljskoj što vam se moglo dogoditi. Profesori su koma, roditelji očekuju previše, Marko me ne primjećuje. Profesorica iz povijesti me ne može smisliti, sutra moram napisati seminar koji nemam pojma, opet ću dobiti neku glupavu jedinicu iz fizike.
Kad to prođe, osjećate se deset puta bolje. Ali ne, tek onda počinje pravi stres. Treći krug pakla, upisi na faks. Ooooo, radosti. Upadnete ili ne upadnete, ostanete ispod crte. Morate upisati pravo jer vam je Otac pravnik, ne smijete ni zucnuti da se vama zapravo sviđa socijalni rad jer "nema ti kruha od toga, sine".
Ako i završite faks ili ne završite, raditi se mora. Pa nađi posao. Kao da je to tako lako u državi koja jedva stoji na nogama i to klimavim. I tako nas taj famozni stres prati kroz život. Ne možete mu pobjeći, koliko god se trudili. Sve je stres. Naći parking na Poluotoku u podne usred ljeta? Stres. Čim izađete na kućni prag, očekuje vas nešto neočekivano. Susjed vam je opet zatvorio auto svojim da ne možete izaći s parkinga, danas stiže kredit na naplatu, ostani ti sada normalan i zdrav, koliko - toliko.
Kažu stručnjaci da što živite u većem gradu, izloženi ste većem stresu. Istina, ajmo svi lijepo na selo i nema od stresa ni S. Ma kako si, sve je stres. Kako se boriti protiv njega? To navodno nije teško, ali ne može se čovjek boriti protiv toga. Sve što nam preostaje, opusti se i uživaj...
