Od kad su ovi naši Sexymother******* izbacili „Ajme meni nije mi dobro", pjesma je postala ne samo hit, nego komentar na sve. Mislim da bismo tako ukratko mogli opisati stanje koje nas je zadesilo.
Proteklih mjeseci samo slušamo jedne te iste riječi. Recesija. Kriza. Štednja. Bankrot. I što onda reći na to osim - ajme meni nije mi dobro... Da sve bude bolje, još nam došla svinjska gripa. Ma daj, još će nas neka bolest potaracati, samo nam to fali. Od kada se pojavila negdje u bijelom svijetu, samo čekam da nam objave radosnu vijest da je praseća gripica koja nam prijeti svojim razaranjem, pronašla i nas. Kao se loše stvari brzo šire.
Nekad zavidim Paris /puna sam para pa ne moram znati ništa/ Hilton. Ona, jadno dijete, misli da nju ta bolest neće satrati jer ne jede svinjetinu. Da mi je njen mozak da se malo odmorim.... I eto ti ga na, gripa došepsala i kod nas. Blago nama. Ako ne umremo od gladi, stići će nas svinjska ruka. Da pošten čovjek ne povjeruje...
Od kad je lito pokucalo na vrata, neprestano govore kako nam je sezona podbacila. Ma nemoj, gdje god da se okreneš, zaskoči te neki lulavi turist. Ali ako oni kažu je l' tako, mi samo možemo reći - tako je Miki... 'Ko će se više boriti s vjetrenjačama. A vjetrenjače nas napadaju svom snagom. Toliko nas bombardiraju tim lošim vijestima. Te ubojstva, razbojstva, tuče, krađe i što ti ga ja znam što sve ne. Dosta nam je loših vijesti.
Znam, najlakše je ne znati ništa. Staviti ružičaste naočale i pjevati borbene. Ni to nije rješenje. U moru tih loših vijesti, razveseli me kad čujem neku lijepu vijest. Na primjer, o rođenju trojki u zadarskoj bolnici. Eto, to me razveseli. Pa opet, pitam se na kakav su to svijet došla ta mala blaga. Nama je ajme, kako će biti njima? Pa valjda će im biti bolje, jer od ovakvog stanja općeg kaosa, teško je zamisliti nešto gore. Nekako mi sve to ne miriše na dobro.
Neću politiku u svoju butigu, ali ako se vi ne bavite politikom, ona će se zasigurno baviti vama. E, sad ti budi pametan. Nešto je stvarno trulo u državi Hrvatskoj kad i političari bježe glavom bez obzira. Jedna glavešina objavi odlazak, dođe druga i tako ispočetka. Kao, nije ni njima lako, njih svi gledaju, ocjenjuju i očekuju nemoguće. Ma nemoj. Kako bi rekao Big brother: „To nije dovoljno dobar razlog"... A mi? Gdje da mi pobjegnemo? Zapeli smo tu gdje jesmo i ne možemo ni makac.
Teta Europa je još ljuta i ne prima nas gori. Pa stojimo gdje jesmo. Na brdovitom Balkanu, uzdamo se u se i u svoje kljuse. Ali, uvijek se nadamo da će nam netko, tipa Betmen, Supermen ili Kerum, priskočiti u pomoć. Klasika, nabaciti par milijuna eura da malo pokrpamo rupe u proračunu i stvar riješena.
A ni ona kruha i igara više ne pali. Ok, igara imamo. Gdje god se okreneš neki festival ili popularno event. Grdović se penje po stolicama, Simonica pjeva na plejbek za stotine eura, ala smija. Igre smo, dakle, pokrili. A kruh? Kažu optimisti, nije sve tako crno. Ma nije ni bijelo, bit će onda sivo. Uhvatilo nas je nekakvo sivilo iz kojeg ne vidimo izlaza. A sivilu je ime recesija. Je l' vas pogodila recesija?
Nadam se da nije. Ako je, nadam se da ćemo se brzo izvući. A kriza je svjetska, pa kako njima tako i nama. Nije baš utješno, je l' da? Kaže Tbf, nema nam pomoći. Njihova pjesma doduše, govori o smaku svita. A neka dođe ako ima doći. Svima nam je isto. A što više reći osim one s početka. Ajme meni, nije mi dobro...
