U oblacima dima, na željeznom krevetu ispunjenom vodom, započela je predstava "Rozamunda", impresivno scensko djelo koje je u sklopu 15. Zadra snova odigralo Kraljevsko pozorište Zetski dom.
Tihana Ćulafić kao Rozamunda i Marinko Leš kao Fulvio na poseban su način uprizorili ljubav i mržnju, strast i bol - od režanja, urlanja, preko mahnitih monologa do grčevitih gesti. Fizički iznimno zahtjevna i naporna za glumce, Rozamunda je predstava koja nije za one osjetljivog teatarskog ukusa.
Rozamunda je bila ciparska princeza iz razdoblja renesanse, ali i lik izgubljene Schubertove opere. Kritičari je nazivaju dvojnicom Elfriede Jelinek. Upravo kroz lik Rozamunde Senka Bulić ponovo postavlja neprolazana pitanja: Može li žena ostvariti kreaciju i ne biti ponižena? Kako odvojiti Ja-žena od Ja-pisac? Odnos pera i tijela, taj sukob mogućeg i "zadanog", tradicionalnog, doživljava vrhunce u prizorima u kojima muškarac svojom silom lomi sve snove i htijenja slabe žene, koja je očito osuđena na ono što simbolizira krevet ispunjen vodom i tanjurima - pranje i kuhanje. U tom krevetu Rozamunda i završava, gola i ponižena.
Nažalost, zbog scenskih eksplicitnih scena kao što su golotinja i simuliranje seksualnog odnosa, zabranili su nam fotografiranje
Rozamunda predstavlja treći dramolet iz ciklusa "Drame princeza" kojeg još čine Snjeguljica, Trnoružica, Stijena i Jackie. Princeze Elfriede Jelinek suvremeni su parodički pandan Shakespeareovim kraljevićima. One su mitovi u dekonstrukciji, anti-princeze koje se ne mogu boriti protiv sudbine koja im je namjenjena.
Predstavu je režirala poznata glumica i ravnateljica Dramskog programa Splitskog kazališnog ljeta, Senka Bulić, i dobro je da smo je imali priliku pogledati na Zadru snova, jer ovo definitivno nije predstava koju bi odabralo HNK Zadar. Priča je to o nerealiziranoj tekstualnosti, o ženi kroz umjetnost i odnos prema vlastitoj seksualnosti.
Žene su oduvijek bile pisci, ali su se našle u vrtlogu ravnodušnosti, predrasuda i sputavanja. Mnoge su pisale pod muškim pseudonimima. Virginia Woolf nagađa kako je Anonimus, koji je napisao toliko nepotpisanih pismica, često bio Anonima.
Tko je sastavljao balade i narodne pjesme, pjevušeći djeci i krateći duge zimske noći uz preslicu? Žene.
Stoljećima grme i sijevaju oluje mišljenja o tome kako se od žena na intelektualnom planu ne treba puno očekivati. Pa ne čudi što se ženski duh umorio od potrebe da se suprostavi. Pa makar i stvarajući predstave o potrebi za "Vlastitom sobom".
“Nocturno” Enia Meštrovića
