Sretan ti rooođenaaaan, sreaaaataaaan rođendan, sretaaaan ti roooooođendaaaaan! Ajde neka, jedna godina više. Dok jedni zagonetno zapitkuju koji je to po redu, drugi slavodobitno zaključuju da ne stare samo oni.
Jeste li se ikad zapitali zašto uopće toliko pompe oko tog rođendana? Dobro, na taj datum smo ugledali svjetlo dana, rodio se jedan novi život. Ali eto, ljudi samo traže razloga za slavlje, kolače na poslu, rođendanski pijani izlazak, razlog za smijeh. Ma nije ni to loše.
Moj horoskop je eto bio takav, pa sam se rodila na jedan, kako mi je rekla jedna kolegica, jeziv datum. Na Svisvete po katoličkom kalendaru ili 01. studenog. Nije baš neki datum, je l' da? Praznik, svi nešto u dostojanstvenom sjećanju na pokojne, a ja bi trebala partijati. Nije baš dostojanstveno, ha?
Još se živo sjećam tih dječjih rođendana. Spremanja 27 različitih vrsta kolača koje bi Majka spremala danima prije. Pozivanje ekipe iz razreda. Ne bi čovjek vjerovao, to mi je uvijek bila takva tlaka. Gomila podivljale djece, prežderavanje hranom, kuća kao da je prošlo krdo gladnih slonova.
Već čujem majke koje su preživjele par dječjih rođendana, to je polagano čupanje živaca i proživljavanje laganih živčanih slomova. Jednom godišnje, do neke četrnaeste godine, dvorište bi se pretvaralo u dječju igraonicu. Otvaranje darova, ajme još jedan spomenar. To je nekako bilo najjednostavnije kupiti. Mislim da ih još doma imam par.
Grozila sam se i slikanja. Jer nekada, ne baš tako davno, nije bilo digitalnih aparata. Pa su se sve slike razvijale, na moju veliku žalost. Kad se sjetim tih volanskih košuljica, šiški ala Emilija Kokić koja je onda bila modna ikona, krezubih ustiju i namještanja osmijeha pa na kraju imate facu kao da ste progutali nešto odvratno. Sve je to slatko kad ste dijete, čak i ona slika na kojoj, s vražjim osmjehom na licu, grabite tortu rukom dok službeni fotograf Lupino (Majka ili nadobudna tetka), još nije uspio slikati cijelu tortu.
Pa svaka torta izgleda kao da je ralica prešla preko nje. Još uvijek imam traume da će iz nekog kuta iskočiti nekakav poluskriveni aparat i osobe iz sjene će povikati: smiješak!!! E, kad se prestao slaviti rođendan tipa: torta, 158 najbližih prijatelja i rodbine koju ne možeš zaobići, slikavanje, umor i bolovi u želucu od prežderavanja slatkim, onda je počelo nešto drugo.
Nema dvorišnih zabava, sve se seli u kafiće. Počastiš ekipu iz razreda, još dva tri padobranca i to je to. Eventualno opet ova rodbina koju uporno pokušavaš izbjeći, a ne možeš, navrati na kolače, koji nisu više tri dana pečenja uz štednjak. (Hvala svim onim divnim slastičarnama na lijepim kolačima.) Kad već zagazite u onu dob kad vam nije svejedno ugledati taj broj koji vam se stavlja na teret, slavlja postanu sve tiša.
Ona: damu se nikad ne pita za godine postane vam omiljena rečenica. Je, nisam još dostigla te famozne tridesete, kažu da to onda počinje. Sada? Izlazak u dvoje, mali obilazak noćnog života u odabranom društvu, kolači na poslu. (Uz obaveznu opasku kako sam bar pršuta mogla doniti, bodulica jedna.) Eto, ljudi nikad zadovoljni.
Tko je čestitao, tko nije? To je već socijalni izazov. Sve se čestitke računaju. Sms, mms, fejs, telefon, telegram. Nedajbože zaboraviti rođendan, uvreda velika.
Grozim se i pitanja, a što da ti kupim za rođendan? Ako kažete što zaista želite, ispadnete materijalist koji je samo čekao to pitanje. Ako, kao ja, kažete nemam pojma, ne moraš ništa, ispadnete lažno skromni. A ja sam poželjela samo suncokret. Male stvari, jedan cvijet, komad neba. Ma dobro, svi vole nešto dobiti. Bar za rođendan...
