"Od bleke do konja"Prva zadarska komedija izazvala gužvu u Arsenalu

Sinoć je u Arsenalu održana dugo očekivana projekcija prve zadarske komedije ''Od bleke do konja", za koju se unatoč ekstremnoj hladnoći tražilo mjesto više. 

Publika je zaista bila raznolika, što se može pripisati velikom potencijalu i talentu Enia Meštrovića, koji Zadrane godinama uveseljava, ali i kritizira sličnim uradcima i performansima.

Prije svega, potrebno je istaknuti da je ''Od bleke do konja" materijal sniman bez scenarija, dogovora, ponavljanja scena te budžeta od nula kuna. Kreativna energija Enia Meštrovića uz produkcijsku potporu njegovih prijatelja ''Bleka i konja" u surovim i potpuno nerealnim uvjetima, a pod redateljskom palicom Lea Dovranića, te uz glazbu "Postolar Trippera" urodili su komedijom koja zaslužuje pohvalu zbog navedenih uvjeta i okolnosti. S druge strane, večina je očekivala više od Meštrovića, u najmanju ruku radnji je falilo dinamike.

Komedija je trebala prikazati preobrazbu od priprostog seljaka pastira do uglađenog gospodina, što je, uglavnom, samo po sebi utopija. Vjerojatno je to i bio cilj Meštrovića, koji možda ovim putem želi ukazati na sve češću pojavu neukih i nepismenih osoba na bitnim pozicijama, za što su nam živući primjeri izvjesni ''braco" i ''seka" iz Splita. Poanta komedije se čak na neki način može popratiti starom narodnom izrekom da ''vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada".

''Od bleke do konja'' zainteresirao je i zadarskog gradonačelnika, Zvonimira Vrančića, koji je došao pogledati komediju u društvu dogradonačelnika Darka Kasapa i Božidara Kalmete

Radnja započinje u zadarskom zaleđu, gdje glavnog protagonista filma zatičemo u njegovim svakodnevnim aktivnostima. Promatramo život pastira kojem su ovce na ispaši jedini poznati prizor u životu.

Ubrzo s uglađenim mentorom dolazi u grad, te uz pomoć pedikera, zubara, plastičnog kirurga, satova provedenih u teretani i šopinga postaje gradski ''šminker", nimalo nalik na pastira s početka priče.

Cijela preobrazba je imala dosta smiješnih trenutaka, ali naprosto je sve izgledalo monotono, bez imalo dinamike i zapleta, te uz neprestano ponavljanje jedne te iste pjesme Postolara ''Tužna priča o selu".

Zadnja scena u kojoj se glavni lik vraća na početak radnje, odnosno na svoje ispaše, ima najjaču poruku. Vidjevši ga uglađenog, podšišanog i obrijanog, ovce i pas ne prepoznaju više svog vlasnika, i on ostaje sasvim sam.