Sigurno ste se našli u situaciji da stojite na semaforu, a do vas bakica s vrećicama. Sinko, pomozi mi prijeći ulicu. Naravno bako, samo se mene držite. Jeste li to učinili? Naravno, to je humano. To je najmanje što možete učiniti, pomoći slabijem od sebe. Jer je to stvar odgoja, stvar odgovornosti. Jer je to opet, humano.
U ovo blagdansko vrijeme svi se kunu u humanost i pomoć potrebitima. Je li to baš tako? Ha, sumnjati je ljudski. Okrenite se malo oko sebe. Na svakom kantunu ćete naići na neki humanitarni koncert, humanitarno darivanje, humanost na djelu. Cinik u meni se pita.
Mora li doći Božić da shvatimo da je biti čovjek u pravom smislu te riječi obaveza, a ne nešto čime bi se pohvalili? Da to nije nešto čime punimo stupce novina ili ukrašavamo životopis. Očito mora. Iako, Hrvati su se pokazali široke ruke kad su u pitanju velike humanitarne akcije. Kao što je skupljanje novca putem telefonskih poziva.
Jer što je pet kuna naspram osjećaja ljudskosti? Zaista mala cijena. Kad se organiziraju takve akcije, ne mogu da se ne zapitam. Završi li svaka kuna na pravoj adresi? Iskreno se nadam da završi. Iskreno se nadam da naši pozivi nisu uzaludni i da idu u prave ruke. Gledam te humanitarne koncerte, oni su posebno popularni. Koliko su Hrvati humani ljudi?
Možemo pokušati ovako. Jesu li se spremni odazvati humanitarnim akcijama kad god se one održavale ili samo pred blagdane. Nemojte me krivo shvatiti, svaka pomoć je više nego dobrodošla, u bilo koje doba godine. Samo, čini mi se to nekako isforsirano i pomalo podmuklo. Pomalo samopromotivno. Ali, poklonjenom konju se ne gleda u zube, pa tako ni skupljenim sredstvima koja itekako pronalaze put do svih potrebitih, gladnih, napaćenih. Još mi je nešto upalo u oko.
Jeste li se ikad zapitali kako bi vama bilo u koži potrebitoga? Nadam se da to nikad nećete morati okusiti. Također, koliko teška mora biti spoznaja da trebate nečiju pomoć da biste preživjeli? Toliko teško mora biti ovisiti o nečijoj pomoći, dobro volji ili čak samilosti. Jer, ako si ne možete sami osigurati egzistenciju, krik u pomoć je neizbježan. Posebno mi je teško vidjeti redove za pučku kuhinju. Jer jesti se mora, a novci ne rastu na grani.
Koliko teško mora biti priznati da niste u mogućnosti osigurati topli obrok sebi i svojoj obitelji. Pa opet, nije sve tako kako se čini. I kad poželite napraviti dobro djelo, nije sve onako kako ste zamišljali. Institucije koje se bave time, ne dočekuju baš raširenih ruku. Pa znate, mi to ne uzimamo. Pa znate, idite kod ****, oni vam se bave time.
Red se mora znati, ali ako već ljudi žele dati, pa primite njihovu pomoć! Ne odbijate samo zato jer to znači malo više posla za vas. A zašto je to tako? Možda zbog nedovoljno volje, brige. Možda zbog velike papirologije. Možda jer im jednostavno nije stalo. Tko će znati, ljudi su komplicirana bića. A nitko ne polazi od one osnovne vrijednosti, a to je biti: ČOVJEK!
Čovjek koji je spreman pomoći, pružiti ruku, nekad i na svoju štetu. Biti ljudsko biće koje je spremno pomoći, saslušati, dati dio sebe. Jer nekad je i darovano vrijeme dovoljno da se nekog razveseli ili nekome pomogne. To se zove volonterstvo. Koje u Hrvatskoj neće dobro proći dok god ljudi ne shvate da je rad dobar, pa makar za njega nekad ne dobili ni kunu. Ma svaki rad bi trebao biti cijenjen i plaćen, ali nije u tome poanta.
Nekad je staviti sebe na drugo mjesto sasvim opravdano. Napraviti nešto za drugoga i ne očekivati nagradu, posve altruistički i što je najbitnije, čovječno. Zapitajte se malo. Ne očekujte uvijek da vam se sve servira. Ne očekujte dobro ako dobro ne dajete. A kažu da se dobro dobrim vraća.
Pa ako želite sebi dobro, valjda želite i drugima. Osvrnite se malo oko sebe. Niste sami. Nekome iz vaše okoline možda je potrebna vaša pomoć. Pa makar zbog prelaska ceste. Otvorite srce i očistite um od predrasuda, sebičnosti, egoizma. Ulažite u sebe, darujte male stvari. Budite čovjek.
Op. autorice:
Sretan i blagoslovljen Božić svim dobrim ljudima od srca želi iskreno vaša
