Razumniji konzumenti medija često primjećuju neravnotežu između brojnih tekstova ili TV priloga o „otkačenim", nasilnim, neprilagođenim, polukriminalnim mladim osobama koji podilaze niskim strastima, ali uglavnom bez šire društvene razrade ili konteksta, bez kritičke poruke ili odmaka od „ludog teksta".
Na drugoj strani medijske „vage", sasvim na marginama, nalaze se neki pametniji momci i djevojke, koji žele znanje ili obrazovanje, raditi nešto svrsishodno i etičnije od onoga što nudi svakodnevica. Ipak, oni (p)ostaju nezanimljivi, jer kod njih nema nešto „sočno" ili suludo, ne slijede besmislenu medijsku sliku o mladima koji „vole" svoje trendove, a možda bi pitali nešto o društvenoj zbilji ili mogućim rješenjima aktualnih društvenih problema. A možda bi takvi željeli biti i novinari.
Jedan od, nažalost, mnogih tekstova iz prve grupe jest i nedavni o „dlakavom žderonji", psu djevojke britanskog princa Williama koji je „u problemima". Ukratko, iz kutije za nakit na noćnom ormariću u djevojčinoj spavaćoj sobi pas je zgrabio biserne naušnice i"halapljivo progutao". Vijest koja zauzima većinu zadnje, udarne stranice, najudarnijih novina u Hrvatskoj, donosi i tragičnu vijest kako „su naušnice bile toliko oštećene da ih (buduća?) princeza više nije mogla nositi".
Dlakavi žderonja, koker španijel Otto, udarni lik ove priče, inače je već imao problema jer je „svoju proždrljivost više puta iskazao žvačući njene cipele, a jednom je izgrizao čak i šalicu za kavu". Obznana svekolikom svijetu, bolja i od nedavne o zaštopavanju Simoninog WC-a zbog kojeg se kasnilo i na neki party u Sesvetama, potpisuje (valjda) mlada novinarka. Ni kriva ni dužna što je upala u vjerojatno brilijantnu uredničku ideju, posuđenu iz „svjetskog žutila".
Stoga, je svojevrsna sreća i zahvalno iskustvo razgovarati i s mladima iz druge grupe, koji žele upoznati i druga pravila i okvire po kojima bi se trebali ponašati jedni od najznačajnijih društvenih pokretača u Hrvatskoj - mediji. Obzirom na stupanj zatrpanosti medijske scene u nas tekstovima, okruglim stolovima, tribinama i knjigama o mladima i njihovom pogledu na život, do javnosti nažalost najčešće dopiru ekstremi i događaji u kojima su mladi pretučeni, silovani ili ubijeni, a ne težnje mladih da promijene svakodnevicu i budućnost svoju i svojih roditelja.
Ovog puta pogledajmo i drugu stranu medija, onu koja piše, čita ili snima takve priloge. Preko iskustava novinarskih radionica, s polaznicima koji svoju budućnost vide u medijima i (još) nisu zatrovani grubom otupljujućom realnošću. Nade ima kada je riječ o polaznicima radionica za kritički pristup medijima i poduke gdje je u središtu ispravno primanje, razumijevanje i obrada poruka, čime se smanjuje mogućnosti manipuliranja.
Oni polaze od toga da osnovna zadaća pisanja za masovne medije treba biti povjerenje u samog autora teksta, slike ili izgovorenog. Ako novinar želi da mu se vjeruje, kažu medijski stručnjaci, treba biti shvaćen i razumljiv, dakako zbog toga i njegov tekst treba biti zanimljiv. Polazište je i korištenje sedam osnovnih kriterija dobrog pisanja navedenih u djelu „S onu stranu obrnute piramide" autora okupljenih u tzv. Missouri Group (George Kennedy, Daryl R.Moen i Don Ranly 1993).
Svi kriteriji, odnosno pojmovi na engleskom počinju slovom „C" i lako se pamte, što olakšava put prema mladima: točnost (correct), dosljednost (consistent), sažetost (concise), konkretnost (concrete), jasnoća (clear), suvislost ili koherentnost (coherent) i kreativnost (concrete). Polaznicima se preciznije i podrobnije obrazlože, ali uglavnom proizvode jasan i snažan efekt - posebno kada se od mladih zatraži da pronađu kršenje ovih kriterija u svakodnevnoj novinarskoj praksi, među rubrikama i tekstovima, emisijama ili TV reportažama. Uglavnom iznenađuje spremnost i brzina mladih da traže i pronađu slučajeve zloporabe pisane riječi u slučaju svakog od sedam kriterija.
Važan je i naputak kako slična pravila trebaju vrijediti i za govor i u svakodnevnom životu i u profesionalnom radu. Mladi budući novinari pišući svoje tekstove u praktičnom dijelu obično odmah i izravno traže jesu li kriteriji zadovoljeni u njihovim tekstovima ili tekstovima drugih. Možda je to samo jedan dobar pristup u (samo)obrazovanju novinara, no pomalo je retoričko pitanje koliko bi starijih kolega i profesionalaca uopće pristalo na ovaj način brzo „skenirati" vlastiti tekst ili prilog. Ne samo zbog vrlo izraženog ega, već i zbog izostanka same želje da uopće ikad i išta dodatno nauče. Pitanje upućeno i čitateljima i gledateljima: čitate li ili gledate medije pomoću „seven C"?
Najporaznije rezultate usporedbe pomoću „seven C" mladi nalaze u deblje uokvirenim tekstovima, komentarima i kolumnama dijela „uvaženih profesionalaca". Pitanje je samo trebaju li medijima autori poput onih iz ovakvih radionica i praktičnog usavršavanja mladih. Koji neće stvarati „roblje» za priučene i/ili dobro plaćene podobne urednike (lokalnih ili nacionalnih) glasila. Kome još trebaju mladi obrazovaniji novinari, k tome još i kritični prema profesiji kako se ona danas shvaća? Koji bi možda željeli ne pisati o princezama i dlakavim žderonjama? Zbilja, u kolikoj mjeri mladi autori, ili akteri, iz druge grupe nalaze svoje mjesto u medijskim sadržajima?
