Kad ste shvatili da je posve nemoguće biti potpuno apolitičan? Jeste li shvatili? Baš kao u pjesmi Hladnog piva koja tvrdi da nas politika uvijek prati u stopu. Ako se vi ne bavite politikom, možete biti sigurni da će se ona baviti vama.
Sve su to paravani kojima se nastoji dokazati neumoljivost političkog sistema i funkcioniranja aparata. Nemojte misliti da je biti apolitičan lako. I ja sam se pokušala maknuti. Udarila sam imaginarnom šakom o stol i pobjedonosno uzvikivala kako neće politika u moju butigu, tj. moje kolumne.
Eh, kako to obično biva, ono od čega pokušavate pobjeći, nekad glavom bez obzira, počne vas pratiti u stopu. Ne možete je se riješiti. (Iskače iz paštete, op. autorice.) Postala je poput dosadne, potpuno nametljive pošasti. Koja se ne da istjerati van. Nikakvim vudu ritualima, hipnozama ili pak upotrebom fizičke sile.
A politika bi trebala biti kulturna tekovina kojom ćemo se služiti za vlastitu dobrobit. Ali ne. Tko god je blizak vlasti, izlaže sebe lošem djelovanju. Nema slasti do vlasti. Politika je nešto kao x-zrake, magnetno zračenje ili nauka o štetnosti pušenja. Tu je, znamo da postoji, ali još nije sasvim dokazano djelovanje istih. Ili je dokazano, ali u takvoj mjeri da se ne može ni izmjeriti.
Naši preci ostavili su nam nešto što se tada nazivalo demokracija. Naziv je ostao do danas, svrha donekle ista. Ukratko, narod bira tko će i koliko pjevati borbene negdje na Pantovčaku ili u Banskim dvorima. Ajde, to je i pošteno. Ipak ćemo ih mi gledati godinama. To bi bila najmanja stvar. Da oni po istoj toj demokraciji nemaju pravo stvarati povijest jedne države kako se eto njima snilo ili ne. Tu nastaje problem. S kojim se boriti ipak može, ali pravim sredstvima. Pokušavalo se uvijek istjerati pravdu.
Nekako je ipak sličilo navlačenju maka na konac. Nije to samo hrvatska trakavica, tako vam je svugdje. Pogledate li malo svjetsku političku scenu, zateći ćete zaista šarenilo. Od potpuno nesposobnih, ali podobnih ljudi, do političkih lisaca koji su se na sceni zadržali koliko god im je to trebalo. Ili odgovaralo. Od cirkusanata do tatinih sinova.
Znam, tako je u svim djelatnostima. Sad, kad ste shvatili da su svi isti? Nadam se što prije. Da svi gledaju samo i isključivo sebe, a onda možda usput narod koji im je podario ta državnička postolja s kojih kao s Olimpa gledaju dolje na običan puk. Nekako se ustoličila praksa da nijedan političar nije pošten političar. Možda zato ljudi politiku percipiraju kao savršenu djelatnost za priskrbljivanje osobne koristi. Političara kao debelog prosijedog čovjeka koji puno zuji, a malo meda daje.
Ma nemojte me krivo shvatiti. Ima ljudi koji su zaista sposobni. Koji se zaista vode osvojim osobnim uvjerenjima za dobrobit svoje zajednice i nije bitno kojom su bojom obilježeni. Imaju li Hrvati minimum političke odgojenosti? Ha, sumnjam. Zašto? Jer kad dođe do toga da negdje morate braniti svoja politička uvjerenja, oblije vas hladan znoj. Ma di si njih naša, komunjare/partizani/ustaše i neradnici. Ovi moji bar zapošljavaju narod. - Ma nemoj ti meni ništa govoriti, tvoji su se nakrali dok se krasti moglo i zato nam je sada ovako.
Upoznate li svoga sugovornika sa svojim izrazito liberalnim načelima, prozvat će vas marginalcem, malim zelenim, zagovornikom kupleraja i propasti civilizacije za kakvu znamo. Kakvi su naši političari? Ha, to je relativno pitanje. Na koje nema jednostavnog odgovora. Jer je politika komplicirana i kao takva sama sebi svrha. Vidite? To se zove demagogija iliti mazanje očiju narodu. Često prisutno kod milih nam političara. Oni se pokušavaju uvući narodu pod kožu, uvjeriti ih da su i oni samo ljudi koji žele samo najbolje. Pa tako počesto u novinama tipa Gloria možemo pročitati kako su uredili svoju kuhinju. Njihove bolje polovice otvaraju vrata spavaćih soba i objašnjavaju ceremoniju biranja najboljih zavjesa. Oni nas uvjeravaju da često kuhaju obiteljske ručkove, ma nadljudi samo takvi.
Političarke pak, prestrašene nadmoćnošću svojih muških kolega, na sva usta tjeraju onu: zaposlena žena, ženska ruka, majka, žena, političarka. E da, i one svaki dan stignu skuhati najmanje dva ručka svojoj obitelji. Iako možda nije izgledalo tako, oduševilo me kad je na tron najmoćnije fotelje u državi sjela jedna žena. Koja je, kad su joj spočitavali sve i svašta, damski otrpjela uvrede i pokazala da može. Ustavom zajamčena ravnopravnost među spolovima nekako sramežljivo istupa.
Pa je tako od 153 vrijedna saborska zastupnika samo 36 žena. Ili se nisu uspjele izboriti za svoje mjesto pod reflektorima ili im nije bilo dopušteno. Ma na kraju krajeva, ni to nije toliko bitno. Ipak bi politika trebala biti sredstvo i način na koji se donose odluke bitne za jednu državu, županiju, grad. Ukratko? Deset ljudi zaduženo za to odlučuje tko će, kad i gdje, kada, s kim i zašto napraviti nešto što će utjecati na cjelokupan narod .Valjda tako mora biti. Tješimo se.
Uvijek je bilo bitnije biti politički potkovan nego jednostavno sposoban. Pa ti uvjeri mladež da je važno školovanje i ulaganje u budućnost. Tu je postalo bitnije tko je kome stric, ujna, baba ili nećak. I nekako je postalo uobičajeno, tako da se nitko ne buni, nitko više ni ne čudi. Dok jednog dana negdje ne pukne. Pa narod shvati da nije u redu biti prevaren i šutiti. I napokon da jednom za svagda shvatimo da su svi isti, obojani ovako ili onako.
Možda bi mogli nositi roza suknjice kao balerine. Tako mi možda izgledali nevinije. Jer već izgledaju kako klauni. Svaka politička parola ili moderno rečeno slogan, mogla bi se sažeti u jednu iskrenu rečenicu: Za mene glasajte, meni će biti bolje, vama će biti isto.
Ne dajte im gušta. Skačite im svima za vrat i tražite ono za što su jamčili da će biti ostvareno za njihove vladavine. Tražite tko koga, zašto ili zašto nije. Budite dosadni. Pobrinite se za svoju budućnost. I svoje porezne novčiće. Ako vi nećete, oni hoće. A to nije dovoljno dobar odgovor.
