Onog trena kad je Pamela Anderson protutnjala plažom u onom crvenom kostimu, ništa više nije bilo isto. Žena trči, kosa leprša, lice se miče, samo grudi ni makac. Ozbiljno, ni makac. Pa neka mi neko kaže da je to lipo. Vraga lipo, prekrasno. A svi znamo da je Pamela kao pojam ljepote. Bar muškima. One plastične.
Ali, nije samo Pamela. Čitam neki dan da je neka žena dala sto tisuća kuna da bi imala tijelo 16 - godišnjakinje. Ala smija. Nikako mi nije jasno dokle su ljudi zaista spremni ići da bi se bolje prezentirali, tj. prikazali sebe u boljem, većinom i neistinitom svjetlu. Što to ima u ljudima da potroše cijelo malo bogatstvo na vraćanje vremena unatrag? Može li se zaista vrijeme vratiti unatrag i čemu onda sve proživljene godine? Zvuči pomalo filozofski, ali mi nije neka fora kad žena od kojih 40, a to su navodno najbolje godine, izgleda kao curica od 20.
Svaka ona bora smijalica pokazuje proživljeno iskustvo ili bar crtice proživljene mladosti. I nije neka fora kad mačo muškarac boja kosu da ne bi bio sijed. Znam, plastične operacije su postale skoro pa uobičajene. Navodno se 3 000 Hrvata godišnje popuni plastikom. Mislim, napravi neku plastičnu operaciju. Vani u bijelom svijetu je to postalo totalno normalno. Za položenu maturu, umjesto možda novog mobitela ili neke krpice, cure kažu: Tata, kupi mi sise. Nije smiješno, to je žalosno.
Plastična kirurgija je nešto čime se mane ljudskoga tijela mogu popraviti, peglati, nadopuniti manjak ili oduzeti višak. Malo me zategni, opeglaj mi bore, uši su mi katastrofa, nos mi je velik. Ma nemoj, a ja sam savršena. Ako se pogledate u ogledalo, zaista ćete uočiti sto i jednu manu ljudskog tijela. Jer nitko nije savršen. Ma nisam neki protivnik plastičnih operacija, tko voli nek' slobodno i izvoli. Ali s mjerom. Koju ljudi često nemaju jer su skloni pretjerivanju. I onda stvarno pretjeraju.
Ajde malo popraviti kljuku od nosa, to razumijem. Ali toliko se izoperirati da ni sam više ne znaš kako si izgledao, to mi je malo degutantno. (Svaka sličnost s Nevenom Ciganovićem - Cigijem je potpuno namjerna). Iako, mislim da smo se malo kolektivno pogubili. Vrijednosti su nam se malo pobrkale. Što je stvarno bitno u životu? Imati ljepotu ili pamet? Znam, kaže se da je ljepota prolazna, a pamet ostaje, u što nisam baš sigurna... Čitam negdje rečenicu slobodne cure u tridesetima: Do tridesete sam sa oslanjala na pamet, pa pogledaj gdje me to dovelo... Od sada idem prsima naprijed, doslovno!
Ne mogu se oteti dojmu da je izgled zaista najvažnija karakteristika kojom važemo ljude. Cure s 30 postaju stare cure, prestare za udaju. Ma nemoj. A muškarci su kao bolji s godinama. Sijeda kosa je seksi, ali baš toliko... I što se onda dogodi? Počnu se na silu pomlađivati. Kao da će ih to spasiti. Muka mi je slušati ovu našu mladost kako kuka o fizičkim predispozicijama. Em preniska, em previsoka, em ravna, em bujna. Nikad dobro. Valjda to nekakvo samopoštovanje i ljubav prema vlastitom tijelu sa svim njegovim manama dolazi s godinama. Čisto se nadam. Iako, one gospođe u godinama što bi htjele biti curice, nekako kvare tu sliku o zrelosti. Kao da je to nešto loše.
Nisu muški ništa bolji. Evo, što sve neće izmisliti. Donje rublje za muškarce koje podiže, oblikuje i povećava znate već što. Pa dobro, žene imaju grudnjake za to isto. Zašto ne? Muškarci koji se ne srame ili se čak ponose time što idu u solarij, na depilaciju, manikuru pedikuru, i tako dalje i tako bliže.
Majko mila, što nam se dogodi? Gdje smo zastranili da nam se tako vraća. Čvrsto se nadam da će se taj trend nasilnog mijenjanja izgleda i kult obožavanja tijela nekako ugasiti ili bar splasnuti. Valjda. Da nam ne bi Pamele i Nine i Cigiji zavladali planetom kao klonovi. Još nam samo to treba...
