Koliko su Hrvati pismeni? Dobro, da ne bude uvijek kako smo mi ovakav i onakav narod, koliko su ljudi uopće pismeni i što to znači biti pismen? Ne mislim na učenje abecede i to, nego na pravila upotrebljavanja tih istih slova i riječi.
Kao i uvijek, ni visoko obrazovanje nije jamstvo pismenosti. Pa tako ni primjer jedne obrazovane mlade žene koja traži odgovor na pitanje kako se piše znak @ (et). Kaže ona, da nije možda sa velikim E?! Ako me onda nije srce izdalo neće nikad. Kako ćemo onda dalje? Uporno nam ponavljaju kako Hrvatska mora biti zemlja znanja, kako moramo ulagati u mladost i znanje jer su oni naša budućnost. Ma sve to stoji na papiru, a praksa? Gdje je ona netragom nestala?
Pogubila se u općoj digitalizaciji. Obožavam čitati komentare po forumima, vaše komentare, dragi čitatelji portala eZadar. Svaki put se od srca nasmijem sveopćoj nepismenosti, bez uvrede. Hrvatski jezik je zaista težak, kako u govornom tako i u pisanom području. Ali, jer je uvijek neki nametljivi ali, ne idemo uzalud u tolike škole, nemamo uzalud pet sati tjedno predmet koji se zove, gle čuda, hrvatski jezik.
Nekako bi logično bilo, da nakon najmanje 14 godina školovanja i toliko sati provedenih u školi, bar pisati i govoriti materinji jezik znamo. Ma jok. Od malih nogu nas tjeraju učiti neke strane jezike. Moraš znati engleski, bez toga si nitko i ništa. Moraš znati bar još jedan strani jezik, to je uvijek dobro znati. Nikad nisam čula da netko govori: Moraš znati materinji jezik, to će ti trebati. Ispada da je važnije znati govoriti i pisati taj svemogući engleski nego hrvatski jezik. Toliko o velikom patriotizmu.
Busamo se u prsa tim velikim, teško stečenim Hrvatstvom s velikim H, da bi na svakom koraku pokušali ugurati neku stranu riječ. Pa zašto imamo svoj jezik, nego da se njime služimo? Ali ne, gdje god stignemo mi se služimo latinizmima (to zvuči jako učeno, kao da znamo o čemu govorimo), posebno su nam drage engleske izvedenice ( event, celebrity, ), a ni drugi jezici nam nisu nepoznanica.
Sve samo da bi ispali veliki poligloti (aha, vidite kao to ide!), i jezikoznalci. Ma nemoj. A pisana riječ je tako lijepa. Naravno, ako je pravilno upotrebljavamo. Možda ne zvuči tako važno, možda nije tako zanimljivo kao Kerumova prevara i razvod, možda nije tako fancy, cool ili neka slična riječ. Ali, ako mi ne znamo vlastiti jezik, tko će ga znati?
Ali, valjda i tu vrijedi ona da je kod susjeda trava uvijek zelenija, pa tako ni mi ne poštujemo dovoljno svoj jezik, niti mi pridajemo važnost koju bi trebao imati. Kako ništa nije uzalud, pa se tako ni jezik ne zove uzalud materinji...
