Ajanta se nalazi u središnjem Dekanu u državi Maharashtra u Indiji. Sastoji se od niza od 30 pećina koje su iskopane na različiti razinama u kamenom amfiteatru visokom 80 metara, koji gleda na korito rijeke Waghora. Tisućama godina to je bilo sveto mjesto i smatralo se najidiličnijim krajolikom na svijetu. Stoga i ne čudi zašto su ga budistički redovnici izabrali kao mjesto na koje će se povući za razdoblja monsuna kada se nigdje drugdje nije moglo živjeti.
Pećine se protežu gotovo kilometar uz rijeku a svaka od njih nekad je bila spojena s rijekom kamenim ili drvenim stubama, dok ih sada povezuje betonska staza. Pećine su označene brojevima, pa su tako brojevi 9, 10, 19, 26 i 29 mjesta bogoslužja - "chaitye", dok su druge „vihare" ili „sangharame", odnosno samostani u kojima su živjeli redovnici.
Pećine chaitye moguće je prepoznati po njihovim impozantnim pročeljima: njima uvijek dominira zabat te otvor u obliku potkove izvan ulaznih vrata, zvan "kudu". Katkada je to luk kojega podržavaju dva stupa postavljena ispred njega. Na pročeljima iz kasnijih razdoblja nalaze se likovi Bude u različitim položajima i različitih veličina, kao i drugi likovi vezani za budističku religiju poput "yaksha" - debeljuškastih duhova povezanih s konceptom plodnosti, bogatstva i obilja.
Unutrašnjost je uglavnom četverokutna s trima lađama razdvojenima vrlo gusto postavljenim, isključivo dekorativnim stupovima. Središnja lađa dvostruko je šira od drugih dviju, ima apsidu i strop u obliku obrnute kobilice, dok su pokrajnje lađe niže i imaju poslupresvođen ili ravan strop. Središtem apside osvjetljene svjetlom što dolazi kroz vrata „kudu" dominira stupa - zvonoliki relikvijar. Taj oblik dolazi od tumula koji se gradio iznad ostataka Budinog pepela. Tumul je kasnije postao važan vjerski simbol - simbol svemira s Prosvjetljenim, koji stvara red u središtu, te mjesto na kojemu se odvijala obredna procesija zvana "pradakshina", tijekom koje redovnici hodaju oko stupe u smjeru kazaljke na satu.
Kopanje stijene, koje je dovelo do nastajanja tih pećina u Ajanti, odvijalo se tijekom dva glavna razdoblj - prvo je bilo između 2. i 1. st. pr. Kr., a drugo je započelo oko 400 godina kasnije. Za vrijeme lokalne dinastije Vakataka radovi na iskopavanju pećina su stali, a druga faza doživjela je vrhunac u drugoj polovici 5. stoljeća.
Svijet je zaboravio na pećine Ajante dulje od tisuću godina. Ponovo ih je otkrio 1819. godine britanski vojnik John Smith, i to za vrijeme njegova lova na tigra. Prvi, prilično nespretni pokušaju restauracije pećina pokrenuti su 1875. godine, uz obilnu uporabu žute boje. Između 1930. i 1955. godine arheološki centar u Hyderabadu napravio je puno bolji posao.
Iako su arhitektura i položaj pećina u Ajanti veoma važni, pećine su ipak najpoznatije po svojim freskama. Upotrebljavano je pet osnovnih boja koje su sve bile mineralnog ili biljnog podrijetla: oker crvena, oker žuta, crna, plava i bijela. Najuobičajenije teme fresaka u Ajanti nadahnute su "jatakama" - pričama iz Budinih života. Ti su prizori stavljeni u kontekst i prikazuju svakodnevni život iz toga doba, u gradovima i selima, među bogatima i siromašnima.
Ženski likovi su među najfascinantnijim motivima na zidnim slikama u Ajanti. Među njima su sluškinje, kraljevne i nebeske nimfe - figure raskošnih oblina s mnogo nakita.
No privlačnost svjetovnoga samo naglašava veličinu asketskog redovničkog života. Na tim slikama nalazimo i zapanjujuć raspon različite odjeće, nakita, predmeta, mjesta i likova koji predstavljaju vrijedan izvor antropoloških podataka, ali i podataka o okolišu toga doba.
Kneževa palača: 150 godina Narodnog lista
