Kako je to početi od nule? Žešće zafrkana situacija, moram priznati. Kad niste kćer ili sin nekog razvikanog magnata, tajkuna ili pak ratnog profitera, sve vam ide teže. Pa vrlo dobro znate kako je početi od nule. I to one na računu. Ako ćemo iskreno, teško je bilo što početi, pa tako je i svojim radom teško doći do neke financijske sigurnosti u životu.
Ali sve to obični ljudi jako dobro znaju. Iva Todorić Balent tvrdi kako je i ona počela od nule pa je radni vijek započela u skladištu da bi mukotrpnim radom došla do funkcije direktorice marketinga. Sad je vrijeme za onaj Oprahin trenutak kad publika počne pljeskati i skandirati njeno ime, a Oprah jedva suzdržavajući suze pruža ruke i zaključuje kako je sve to sudbina.
Gospođa Iva je prigodno zaboravila napomenuti kako je sve to postigla u očevoj firmi. Eto, baš taj minoran podatak koje je ostao nespomenut čini razliku. Jer čisto sumnjam kako bi ista to uspjela postići u nekoj drugoj firmi i to takvom brzinom. Da, da, to je isto sudbina. Njena je eto bila da se rodi kao Todorić. Teško li je, teško li je. Je, teško je to kretanje s nulte pozicije bez prednosti domaćeg terena.
To vam je ona misija kad ispred sebe imate prazan virtualni papir koji bi za nekih par minuta, sati, dana (ovisi o brzini sivih moždanih stanica mog obožavanog Poirota) trebao ugledati svjetlo internetskog dana. Sve vam se na to svodi. Samo, učili su nas isto tako da rad oslobađa. Samo, od čega? Oslobodio si te mene, dragi moj Radu, slobodnog vremena.
Zar to nije paradoks? Ako ste ovih dana na nuli što se bankovnog računa tiče, niste ni loše prošli. Ne, nisam bahata i bezobrazna, nego ljudi nisu na nuli već ispod dozvoljenog minusa. Došlo nam je do grla. Tako nismo čak ni na pozitivnoj nuli. Nismo. Kako je rekao barba Sanader, s gnušanjem odbacujem tvrdnje kako ovaj narod dobro živi. Pojedinci žive dobro, narod preživljava.
Dragi barba Ivo, govori ti jedna Žena, Kćer, Unuka, Sestra, Hrvatica. Nemoj mi prodavati spike kako od imovine imaš jedino Renault 8 stariji od stolice na kojoj je Bog sjedio, da ne znaš točno kolika ti je plaća i da su sve optužbe protiv tebe potpuna besmislica. Još bi te trebala žaliti? Ne dolazi u obzir. Je, kažeš kako si i ti počeo od nule. A svi koji su počeli tako nisu baš završili u bajbuku. A kako ćemo tako dalje?
Svaka čast ljudima koji su sa svoje dvije ruke postigli sve što imaju. Samo, dragi moji, govor bez pokrića nekad vam ipak dođe na naplatu. Nekako sam se nadala da se taj rad kojim se diči gore spomenuta ipak počinje bez blagodati prezimena Todorić. Nek' ljudi govore što hoće, čini mi se ipak kako ti je u životu bolje prezivati se Todorić, Kerum ili pak Bandić.
Broje se ta krvna zrnca sve do zadnjeg. Samo mi nije baš drago da je to tako, ali kome je? Onda mi je muka kad tatini sinovi ili kćeri prodaju običnom puku, koja jedva spaja kraj s krajem, maglu u vidu onih istih početaka od nule. Ne kažem ja da bi se takvi trebali odreći prezimena i svog obiteljskog biznisa, ali onda bar nemojte govoriti kako ste sve stekli svojim rukama i napredovali iz skladišta do rukovodećih mjesta u istoj firmi.
To je bajka, ona za malu djecu koja još ne znaju kako ovaj grubi svijet zaista funkcionira. Cijeli život ja se nekako nadam da se od vlastitog rada ipak može živjeti. Ali svaki dan me život u ovoj državi uvjeri u suprotno. Ne možeš se preko noći pošteno obogatiti. Ne možeš i gotovo. Ali možeš pokušati. Kakva nam je država, čini mi se nekako da će sve na pokušaju i završiti. To je jedno čudo neviđeno, dragi moji.
Kako su nam uspjeli u 20 godina elegantno okrasti državu dok smo se mi dičili istom? Od Lijepe naše ostade nam samo ime, ponos i strateški položaj koji nam ipak nitko ne može uzeti. Tješim se ja da se tim istim radom kojim se sada diče i lijevi i desni, ljubičasti, zeleni, plavi i crveni, nešto mora maknuti s mrtve točke. Nekud se moramo pomaknuti. Kome vjerovati? A ljudi moji, da znam ja bih vam rekla.
Ovako nam samo preostaje da nam razna bogataška dječica prodaju maglu zapakiranu u skupi celofan. Jedva čekam da se jedan skladištar ili blagajnica proslave svojim naglim uspjehom i usponom do direktorskih fotelja. Živi bili pa vidili.
