U susjednom vrtu trava je uvik zelenija.
Možda je tako i u književnosti, pa vrlo rijetko ili nikako posežemo za našim domaćim autorima.
Recite mi kad ste posljednji put čitali hrvatsko? Ne, ne priznam Tomićevu kolumnu. Niti Jegericu u Cosmu. Kad ste iz knjižnice/knjižare uzeli pravu pravcatu knjigu domaće proizvodnje?
Nalazimo se u Mjesecu hrvatske knjige, a to je - za one koji još ne znaju - tradicionalna manifestacija. Posvećena je promicanju hrvatske knjige i čitanja, a u akciju se uključuju narodne knjižnice, nakladnici, pisci, i naravno - mi, čitatelji. Više ili manje.
Knjige se štancaju tako brzo. Onaj tko želi biti u toku, mora čitati po dvi-tri knjige tjedno. Ma tko još za to ima vrimena? Kad napokon i odvojimo par dragocjenih minuta mira i tišine, čitamo strane autore.
'Naši su dosadni', kaže mi frendica, i grabi novog Coelha. A nije ona jedina koja tako misli.
Znate li koje je najčešće pitanje koje novinari postavljaju domaćim autorima? Pogađajte, sigurno nećete pogrišiti.
Može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja?
Pa, da vidimo: tekst za dnevne novine, kolumna vamo, kolumna tamo, ugovorčić za tisak-izdanje romana... u redu je, da se preživiti do kraja miseca. A da ekraniziramo roman? Odlično, možda to navede ljude da knjigu stvarno pročitaju.
Živimo u društvu jeftine zabave, pa najveće naklade postižu 'djela' bizarnih likova koji sebe smatraju zvizdama. U Lipoj našoj od književnosti mogu (dobro) živiti samo malobrojni.
Većina pisaca skriva se u redakcijama, nakladničkim kućama, učionicama i knjižnicama, a ima tu i ekonomista, informatičara, vodoinstalatera.
Možda ste sidili kraj pisca u busu. Možda ste ga slučajno gurnuli u trgovini. Pisci su posvuda. A vi nemate pojma.
I zato pljesak za Mjesec hrvatske knjige!
Učinimo domaću književnost vidljivom!
Pronađimo je i približimo. Dajmo priliku i nekim novim, nepoznatim, 'malim' piscima. Možda se ugodno iznenadimo.
Ne dopustimo da nam 'Povratak Filipa Latinovicza' bude posljednje hrvatsko.
