Svako naše malo misto jema svoje stvari, jema pjace, jema porte, jema kale i šporke kantune, a evo opet je dobilo i svoj festival. Paradu lakih nota, poželjnu u gradu u kojem se 'nikad ništa ne događa'.
U trenutku dok ovo pišem nalazimo se na pola puta, tj. iza nas je prva večer Zadarskog festivala zabavne glazbe 2010. Ovo '2010' je baš nekako futuristički, slažete li se? Tako daleko od Splita '89. Mišlju, rječju, djelom i propustom. Jer kako drugačije opisati interes i posjećenost događaja kojeg su lokalni mediji najavljivali kao spektakl na Višnjiku?
Ovo će biti jako dosadan tekst, već vam je jasno.
Oni koji prate 'Ljubičastu minutu' prisjetit će se kolumne 'Za žene i pedere', u kojoj sam pokušala secirati fenomen prazne dvorane na koncertu svjetski poznatih Abba dublera. Tu smo utvrdili kako se u Hrvatskoj isplati organizirati koncerte za malobrojnu grupu ljubitelja određene vrste glazbe samo ako imate mazohističke sklonosti i želite se ubiti na sasvim poseban način.
Zamislite: imate nekakav početni kapital, želite organizirati koncert koji će privući i sponzore i publiku, o kojem će se pričati danima, dok budete trljali ruke i uplaćivali put u Pariz. Onda budite pametni i neka to bude Thompson, Škoro, Seve, Bešlić i ekipa. To žari i pali.
U Zadru su vrlo dobro posjećeni koncerti klapa. A prva večer Zadarfesta nosila je podnaziv: 'večer dalmatinske i mediteranske pisme'. Bonus: najljepše skladbe Tomislava Ivčića u zabavnom dijelu programa izveli su zadarski pjevači, od Jelenkovića, Grdovića, preko Bepa i Lokina, pa sve do Duška Modrinića. Još uvijek se pitam kako to da se u Zadru jednom godišnje ne organizira koncert s posvetom Ivčiću koji bi se primjerice mogao zvati 'I onda kad ne bude nas bilo...'
Ako uzmemo u obzir da je sinoć najmanje 200 ljudi na Zadarfest uletilo preko veze, VIP pozivnice ili zato što rade u medijima, onda nam ostaje nekih 700-800 ostalih, koji su platili 70 ili 90 kuna za 27 izvođača koji su se natjecali za nagrade publike i stručnog žirija. A tko su miljenici publike, bilo je jasno: Mladen, klapa Sol i zadarski bend 'Banana'. Tko kome, svoj svome. Zato je tu bio žiri, koji je nagradio Battifiacu, a svidio im se i Ićo, te vrlo dubokoumni stihovi Duška Lokina 'Pa-pa-pa, papak sam ja, smije mi se cijela moja družina', navodno posvećeni Dikanu i Lambaši.
Ništa od Mile Hrnića. Večeras na Zadarfestu nastupaju tzv. zabavni i pop izvođači. Nisam znala da je Dražen Zečić pop. Osim njega, zvučna imena koja ćemo večeras slušati bit će Hari Rončević, Lana Jurčević i Zadru vrlo dragi Dalmatino.
Nema više 'Jugotona'. Festivali kao forma dio su jednog drugog vremena. Jednostavno nisu ono što su nekad bili.
Koga okriviti?
Trebamo li uopće to činiti?
Možda nam se prije sve činilo važnije, značajnije. Zanimale su nas pjesme, emocije koje u nama bude, a ne koliko je čašica strusio Grdović i što je odjenula mala Šušnjara. I tko je, pobogu, Jasmina Al Ghamel?!
