Po procjenama onoga Bajsa što iskače iz paštete, turizam je naša bogomdana djelatnost koju treba iskorištavati što više. Istina, na takvom smo položaju da samo Bogu možemo zahvaljivati što nam je, istina, uvalio ovakav mentalitet, ali bar nam je geografski položaj super.
S jedne strane ti uzme, s druge doda. To je valjda kozmička pravda. Nekako je logično da nam ista ta djelatnost puni gladnu državnu blagajnu, koja je po svim pričama, skoro pa prazna. I tu je kriza pokazala svoje zube (bolje rečeno očnjake, op. autorice), pa je tako primjetan pad prihoda od turizma.
Analitičari napominju kako je udio prihoda od turizma u hrvatskom bruto nacionalnom dohotku relativno visok i u posljednjih se nekoliko godina kretao iznad 15 posto ukupnog bruto nacionalnog dohotka. Što nije loše. Ali, jer mora biti ali, razlika postoji. I kreće se u milijardama eura. Statistika može biti varljiva, ali je isto toliko i neumoljiva.
Pa je tako, prema podacima Hrvatske narodne banke, prihod od turizma za prvih devet mjeseci prošle godine bio 5,77 milijardi eura, što je 15,2 posto manje nego u istom razdoblju prethodne godine. Nije baš mala razlika, ha? U 2009. godini od turizma smo zaradili preko milijardu eura manje nego 2008. godine, potvrdilo je istraživanje Hrvatske narodne banke.
Kad znamo da udjel turizma u bruto nacionalnom dohotku iznosi oko 20 posto, jasno nam je zašto je državna blagajna malkice mršavija. Rezultat je to „smanjene potrošnje stranih gostiju". Ma nemojte mi reći, i oni stegnuli remene? I njih je valjda zakačila kriza, recesija, banane. Razlika između njih i nas je posve primjetna. Oni još uvijek ljetuju, i to van svoje države. Mi radimo punom parom dok se oni odmaraju. Ne možemo imati ovce i novce, zar ne?
Cijene na Jadranu, kao što znamo, ljeto dosegnu oblake, tamo se zadrže dva mjeseca dok traje špica sezone i onda se vrate natrag, u normalu. Pa tako u jednim dnevnim novinama možemo svakodnevno pročitati kolika košta kuglica sladoleda na Hvaru ili pizza u Istri. U Zadar se baš ne diraju. Kuglica sladoleda na Kalelargi je 5-6 kuna, dok je primjerice u Dubrovniku 10 kuna. Dubrovnik je jedan specifičan grad, kako po govoru, tako i po cijenama u ljetnim mjesecima.
Nama su, čini se, zamjerili preskupo parkiranje koje je skočilo na 12 kuna po satu u prvoj zoni parkiranja. Pa se ti parkiraj. Pitate se zašto cijene toliku skaču? Jer mogu. Jer će uvijek biti turista koje će, uz obilazak Grada, kupiti sladoled od 10 kuna jer mu se sladoled jede. Pitam se koliko su takve cjenovne patrole pozitivne. I koliko sami sebi štetimo time što uporno ističemo sve svoje mane, dok ih drugi brižljivo čuvaju i o njima ne pisnu ni riječi.
Ako se vodimo logikom da će svaki turist nešto potrošiti kad već dođe na odmor, nije ni čudo da ugostitelji dižu cijene. Kao, već su tu, pa će i potrošiti. Nije to baš tako. Računica je zapravo jako jednostavna. Ako su prije pojeli dva sladoleda u danu, sad će pojesti tek jednu mršavu kuglicu. I točka. Ugostitelji su već druga priča. Oni tvrde, mi od nečega moramo živjeti.
Kad nama dobavljači dignu cijene, moramo i mi našim gostima. Tako jednostavno. Posebna skupina su oni koji svoje usluge nude na jadranskim otocima. Oni moraju ubrojiti još jednu veliku stavku u izdacima, a to je trajekt. Vaš kotlet je, gospodine dragi, mene koštao 10 posto više nego na kopnu, jer je kupio trajektnu kartu i vozio se da bi vama danas bio na pijatu u mom krasnom restoranu. Je l' vam sada jasno???
Uporno kruže priče o nedostatku sadržaja za goste i prolaznike. Morat ću se složiti s time jer je zaista postalo monotono nuditi samo more i sunce. Kao, drugi sunca nemaju? Meteorolozi najavljuju vrijeme za poželjeti. Sunce, visoke temperature, vruć pijesak. To bi značilo da nam turiste neće tjerati uragani, tsunamiji i slične vremenske nepogode.
Turističke zajednice gradova i sela potrudile su se upotpuniti ponudu, kako kulturnih, tako i zabavnih sadržaja. Sve u cilju zgrtanja još kojeg novčića. Tko nas je uvalio u financijsku bananu, ne znamo. Upirati prstom nećemo. Dajte svoj obol. Za svoju sreću i financijski boljitak boriti se moramo - sami. I tko će se pobrinuti ako sami nećemo?
Baš zato je pomalo nepotrebno micati jednu lijepu hrvatsku stražnjicu iz spota koji poziva na Jadran. Možda bi baš ona privukla kojeg gosta koji bi bio uvjeren kako su Hrvatice najljepše žene na svijetu. Svaki turist je dobrodošao, ma kako god čuo za Lijepu našu. Više turista, više para.
Pa nam svi drugi mogu puvat u onu istu, gore spomenutu. Nećemo biti prosti. Mi smo jedna fina država za obiteljski odmor s puno sadržaja za zabavu do ranih jutarnjih sati. Kako ono ide? Mala zemlja za veliki odmor
