Motovun film festivalMFF: Drugi dan na brdu filmova

Vitezovi koji viču NI

S desne strane motovunske zidine. S lijeve provalija prema Mirni, no ona se ne može vidjeti: magla je ispunila njenu dolinu i u mraku u četiri sata ujutro izgleda kao more u bonaci. U sredini, platno na Barbacanu. Većina okupljenih gledala je film koji se prikazuje. Ali, nisu odoljeli vidjeti ga prvi put na velikom ekranu. Smijeh odzvanja bez stajanja.

Robin Hood i vitezovi okruglog stola predvođeni Arthurom, nakon što su prevladali niz opakih zadataka (vitezove koji govore NI i opakog zečića...) jurišaju na Francuze da napokon osvoje Sveti Gral, ali ih u toj njihovoj svetoj misiji zaustavljaju pripadnici Scotland Yarda i privode ih u maricu.

Poseban je osjećaj dijeliti smijeh na tako nešto poznato, svi postajemo suučesnici u sitnim dišpetima Monthy Phytona, a svi znaju da je jedan iz te kultne skupine tu negdje na brdu s nama. Hladno je i cure se stišću uz dečke, cigarete se puše, pije se vino i rakija koja se dijelila uz ovu projekciju. To je Motovun.

FILMOVI!

Ne trebam otići niti na jedan drugi festival, samo me pustite i iduće godine ovdje. Ne treba meni crvenih tepiha pompoznih festivala, a još manje vidjeti se na onom Nove tv; plavi tepihić na MFF-u, moj je izbor. Tu nije bitno kako si obučen, odjeven, što piješ, što pušiš, samo je bitno što gledaš. A ako si u Motovun, znači da gledaš DOBRO. Tu nema loših filmova. Jurica Pavičić je glavni izbornik programa, ne netko tko četvrtkom slaže program za jedan od niza multipleksa koji podilaze predadolescentskom ukusu masa i padaju na ispitu da nas nečemu nauče; uz vrlo rijetke iznimke, slučajne rekao bih, i sudjeluju u stvaranju filmskog ukusa linijom najslabijeg otpora . Taj čovjek, Pavičić, skidam mu kapu i kako kaže moj frend, zavrtim je tri puta, zna posao. Kao da je njega izabrao Đelo. HRT se još uvijek drži, ali kad smo i tamo vidjeli u nekom normalnom terminu festivalski film? Kad su se ljudi podsjetili da postoji ime Fellini, Almodovar ili naučili neko novo ime? Pa čak i kad se pojavi kvalitetna serija (Lost, OZ...) urednici ne znaju gdje će s njom pa je uguraju u termin u kojem intelektualne snage padaju pred snom.

Ipak, s obzirom na broj festivala u Hrvatskoj, na ogromnu posjećenost svih, možda je ljudima prisjelo gledati Spidermana 5, Ramba 7, Saw 321 i svih onih filmova rađenima po standardnim receptima, gdje kao i u prosječnim serijama znate u svakoj minuti kakva je dinamika, što će se otprilike dogoditi i kako će završiti, a svaki lik nalikuje na ona prethodni. (Da se ispravim, Rambo 4 je čak bio zabavan film..., do sedmice će se to zasigurno izgubiti). Možda se kritična masa želje za kvalitetom polako nakuplja, no sve mi se čini da detonacije i revolucije neće biti još neko vrijeme.

Na Motovunu se ne prikazuju loši filmovi. Ako i poneki od njih ostavi prosječan dojam, zasigurno je i kao takav sadržavao nešto što ga razlikuje od drugih i to je produbilo shvaćanje svakog poznavatelja filmova.

S Monthy Python and Holy Grail noć je završila, ali dan je bio dug, jer je bio ispunjen projekcijama, a kratak jer takvog materijala nikad dosta. Valjda jedina zamjerka organizatorima je nepoklapanje predstava. Ne samo da si prisiljen svaki put birati između dva filma koja bi htio pogledati (što je priznajem, opravdano, jer je drugačije nemoguće izvesti), nego sam ljut, jer sam zbog izvrsnog Muškarci koji mrze žene zakasnio više od pola sata na Holy Grail, a večeras će se to ponoviti. To vjerujem da se moglo izbjeći. Ipak, zanemarujem taj propust i krećem dalje.

ZEMLJA PARTNER

Putujući po Istri i Međimurju moram zaključiti da tamo ljudi vrlo lijepo žive kao susjedi, slažu se, odlaze u kupovinu tren vamo tren tamo, pa po lijek kojeg ima u EU a nema kod nas, govore oba jezika... a da te nesuglasice rastu kako se Hrvati i Slovenci udaljavaju od granice. Otkako je premijerka primirila naše dvije zemlje, Tedeschi na većinu prehrambenih proizvoda iz dežele nalijepio etiketicu Hrvatski proizvod, odnosi su sve bolji. Tako je zemlja partner MFF-a, ove godine Slovenija. I hvala organizatorima na tome. Shvatio sam da Slovenci rade odlične filmove. Hrvatski filmovi su mi često, gotovo redovno pretenciozni, opterećeni svim i svačim, hoće na silu biti umjetnost, a to ne ide na silu. Slovenski film kao da je otišao malo dalje od toga. Zasad sam pogledao jedan slovenski film na MFF-u: Slovenka.

Slovenka je priča o studentici u Ljubljani koja radi kao prostitutka, kupuje stan na kredit,a na ruku joj ide što Slovenija predsjedava s EU i diplomati dolaze i borave u Ljubljani. Napokon pada u ruke svodnicima koji je pokušavaju prisiliti da radi za njih, život joj se pretvori u bježanje od njih, bivši dečko i njen otac saznaju čime se bavi, ne može otplaćivati stan...

Ima niz već viđenih scena u filmu, no gluma je više nego dobra, a začina bez kojih je Hollywood već odavno ostao ima napretek: golotinje, kvalitetne profilacije likova, cigareta, vulgarnosti, nelijepih glumaca, bolesnih, povrijeđenih, bez šminke, za koje i preko platna znaš da zaudaraju, da su izborani, da nema ni dobrog ni lošeg, nego samo loših i dobrih odluka, kao i dobrih i loših početaka.

MUKARCI KOJI MRZE ŽENE

Za kraj ostavljam priču o ekranizaciji trećeg dijela Milleniuma, autora Stiega Larssona, knjige koja je prešla prodaju od 23 milijuna primjeraka. Film je apsolutni blockbuster. Iznimno mi je drago da sam ga imao prilike ovdje pogledati, jer su sve njegove dobre osobine,kojih je napretek,da tako kažem, samo pojačane atmosferom koja vlada na Motovunu ovih dana.

Blocbuster jest, rađen po iznimno uspješnoj knjizi, očito s vrlo velikim budžetom, ali je i izvrstan film. Scenarij, režija, gluma, kako glavnih, tako i sporednih likova, te odlična produkcija. Gledati tako raskošan film, a da nije holivudski, pravo je oduševljenje.

Vrlo hladna istarska noć, nakon cjelodnevne kiše, pružila je ugođaj po mjeri skandinavskom filmu, hladnog vremena, hladnih likova. Filmom dominiraju snažni likovi, ponajprije moćne i beskompromisne žene, slobodoumne i otuđene u svijetu gdje je muškarac još uvijek fizički snažniji.

Muškarci koji mrze žene vratio mi je vjeru u kriminalistički film. Stieg je moderna, skandinavska reinkarnacija Agathe Christie, koji u 2 i pol sata dugom filmu drži pažnju na razini. Pozdravljam sve buduće takve europske filmove!