Zbilja, što za vas znači Kopenhagen? Ni jedan od predsjedničkih kandidata vjerojatno ne čita ove retke, a većina od vas vjerojatno neće biti predsjednički kandidat (barem iduće četiri godine) pa bi logičan zaključak bio da ne morate grčiti mišiće svojeg lica u uzaludnim naporima da pred javnosti sakrijete koliko (ne) znate o svijetu koji postoji nešto dalje od vašeg supermarketa, benzinske pumpe ili auto-praonice.
Tako su prve vijesti govorile o „bučnim prosvjednicima", huliganima, pa sve do znakovitog naslova „horda u crnom poharala Kopenhagen". Brižljivo odabran naslov odmah na početku susreta, sudbonosnog ne za nas već za našu i tuđu djecu, tako je precizno usmjerio pozornost na neke tamo divljake, umjesto na sadržaj iz svjetski važnog susreta. Jer, većina je tada i kasnije i nesvjesno tražila vijesti o prosvjednicima koji pale autoobile i razbijaju stakla, ne vodeći više toliko računa o tome oko čega se zapravo tamo zbori i sukobljava. A „horda od 300 huligana obučenih u crno" zakratko je zasjenila činjenicu kako je na tom prvom ( najavljenom!)prosvjedu bilo više od 50 tisuća ljudi. I za većinu svi su oni zapravo (postali) divljaci u crnom. Nekoliko amaterskih snimaka divljačkog obračuna policije s prosvjednicima koji, zamislite, leže na cesti, ionako je bila u funkciji pojačavanja reakcije većine gledatelja koji bi i sami zatukli te prokletnike u crnom. Za razliku od svježe obrijanih, umivenih ( u svakom smislu) uglednika i političara koji u skupim odijelima tako olako razmatraju sve, od svjetske gladi do zagrijavanja planeta.
Nitko se i ne pita jesu li crni u velikoj manjini, pa čak, što je bilo sumnjivo i na nekim ranijim prosvjedima, poslani da izazovu točno određenu reakciju policije. I, naravno, medija, jer crni su najbolje - i najjeftinije - oružje protiv „nemirnih". Uz naglasak kako je 50-tak specijalaca bez uspjeha pokušalo spriječiti hordu od 300 crnih divljaka. Trebalo bi povjerovati da je na (najavljeni!) skup od 50-tak tisuća ljudi poslano 50-tak specijalaca koje je onda iznenadilo 300 njih?! Hej, to ionako podsjeća na ono kada „snijeg iznenadi zimsku službu..."
Mediji vam mogu sve, ali najoprezniji valja biti odmah na početku, jer prve vijesti uvijek najviše skreću pozornost, one kasnije samo pojačavaju „intenzitet podražaja", a pozornost opet lako odvuku nogomet ili donje rublje pijanih i našmrkanih celebrity-ja. A kasnije, kada zima zaledi sve, tko se sjeća i specijalaca i zimske službe, i zametenih cesta i lukavih medija. Igra se i na kartu činjenice da nitko doista ne želi biti prevaren, pa stoga javnost tako lako odbija povjerovati u manipulaciju, čak i kada je očita i dugotrajna. „Sutra je novi dan", kažu u Casablanci, a sutrašnja vijest će već prekriti, kaže pjesnik, „i snjegove i šaš".
Domaći mediji posebno vole - da se Vlasi ne dosjete - plasirati izvješća i događaje, ili ih preuzimati, u kojima neki tamo strani huligani i vandali uznemiravaju prosječno građansko „zbunjeno stado" javnosti, dok se sadržaj prosvjeda izgubi u brzim kadrovima i simboličnim slikama, ili u komentarima dobropotkoženih dijela domaćih „medijskih djelatnika, voditelja i novinara. Naravno, pa valjda se, recimo, ti divlji strani navijači, huligani i vandali, razlikuju od naših pratitelja „vatrenih", „strasnih i emocionalno nabijenih ljubitelja", nogometa i ostalih sportova. Razliku jedino ne primjećuje neobrazovana policija zemalja u kojima naši mladići pokazuju svoju beskrajnu ljubav za svoju zastavu, grb i pivu, ostavljajući nepresušno sjećanje na zemlju iz koje dolaze. No, to je vječita ( medijska) priča o podjeli na dvije grupe ljudi u svemiru - „Mi" i „oni"...
Nisu divljaci u crnom samo u Kopenhagenu, ne navijaju oni samo za suparničke klubove - valja se sjetiti prošlogodišnjih studentskih prosvjeda, gdje je, primjerice, izvješće o prosvjedima zauzelo pola strane, relativno korektno napisano, ali je zato nadobudna grafo-tehničko-urednička rukica u prvi plan stavila pomno izabranu fotografiju studenata koji urlaju, sa „žestokim" transparentima. Odmah na drugoj strani bilo je izvješče (na cijeloj strani) o nekakvoj novoizmišljenoj igri s loptom jedne manje grupice stuenata, vrijednih i marljivih, koji, eto, ne divljaju poput svojih kolega nego razmišljaju o budućnosti itd...Sve je bilo dovoljno da odmah na početku usmjeri pozornost na one koji „remete javni red i mir" i, dakako, razdvoji „dobre i loše momke", kako bi ih javnost mogla unaprijed razlikovati.
Rezultati tadašnje dobre medijske kampanje koja je u prevladavajućim medijima uglavnom pratila skandaloznije činjenice o prosvjedima ili polu-perverzne uredničke zamisli o tome što je zanimljivo u priči sa studentima potvrđeni su i u nedavnim pokušajima oživljavanja studentskih prosvjeda. Sve je sada bilo malo zamorno, dosadno, pa i ugušeno u neravnopravnoj borbi izoliranih studenata s birokratskim i činovničkim aparatima pregovaranja i medijskih izvješća tipa „što-ti-studenti-doista-žele?".
Stoga nije ni problem ako i ne znate što se ovih dana događa u Kopenhagenu. U osnovi i ne morate, samo dajte svojoj djeci da pogledaju, oni će se ionako za koje desetljeće pitati zašto ste se tako smijali na slike demonstranata iz tog švedskog? - danskog? - nizozemskog? glavnog grada, pa ih slali da vam donesu koje pivo iz frižidera...
Problem je kada mediji postavljaju pitanja, a sami na njih odgovaraju. I prije vašeg mogućeg odgovora.
