Za tzv. „junk food", bezvrijednu, lošu i nekvalitetnu hanu, mnogo toga je već rečeno, većina ljudi - čak i zdravorazumski - dobro zna što je loša prehrana. Uostalom, u tisku, kroz eter ili na malom ekranu, redovno gledamo i pratimo priloge o zdravoj hrani, savjete nutricionista ili stručnjaka koji nam pomažu da jedemo - i živimo - bolje. Slušamo li te dobre savjete uvijek? Uživamo li, ponekad ili češće i u lošoj hrani, mahnemo li rukom čak i kad znamo da jedemo junk food. Čak i djeci popuštamo da jedu hamburgere, čipse, kole i ostale otpatke od hrane. No, ovo nije kolumna o prehrani - pitamo nešto drugo - volite li i koliko „junk news"?
Bezvrijedne, loše i nekvalitetne vijesti, tekstove, teme, radio emisije i TV priloge „probavljamo" u medijima svaki dan, češće nego lošu hranu u svakodnevnom životu. Takvu hranu ponekad mijenjamo kada se razbolimo. No, ukoliko se razbolite od loših vijesti, možda to nećete ni (pre)poznati. Simptomi mogu biti isti - stezanje u želucu, suha usta ili puna gorčine, instiktivno zatvaranje očiju, grčenje mišića...Tzv junk news ne prolaze i teže ih se riješiti nego junk food, trovanje hranom se može i kazniti ako vam se dogodi u javnosti, no trovanje vijestima čak se i nagrađuje. Kuhar ili konobar u restoranu gdje ste otrovali želudac može dobiti i okaz, u medijima se urednik ili novinar nagrađuje.
Nije ni to najproblematičnija „razlika". Jedne „ugledne" hrvatske novine (koje to domaće novine nisu ugledne) iskusne po gorenavedenom stilu prehrane čitatelja, uredno su i dobro plasirale tekst o formuli nekog britanskog psihijatra kako je ovogodišnji 18. siječnja bio najdepresivniji dan u ovoj godini. Na stranu što se najdepresivnijim danom već proglašava onaj na početku godine koja je tek počela, to je i metoda koju mediji rado koriste. Nešto je „naj", a nije ni počelo, ili već završilo, to je ono što ste uspješno prošli mada ne postoji, već samo u oku psihijatra i grupe bolesnih urednika i/ili novinara. Prema tomu vi određujete svoje živote, svoj uspjeh i radujete se što niste u nekoj izmišljenoj statističkoj grupi koja ponedjeljkom pada u depresije, mrzi početak radnog tjedna, ili se i ubija. Ili se radujete jer se možete uopće prepoznati u nekoj grupi?
Ne donosite važne odluke, pričekajte, govori vam nekakvi psihijatrijski guru-horoskop, a vi se radujete jer u ovoj vas godini ne čeka krizni porez, novi porez, otkaz, manja plaća ili ulični neredi. Ne, vi ste već preživjeli najgore. A kao potvrda britanskog psihijatra tu je i hrvatska psihijatrica koja govori o ponedjeljku kao kriznom danu „zdrave populacije", „osobito među ljudima koji imaju obitelj". Čudno, baš kad pomislite da ste normalni i samo blago mamurni od nedjelje, ukrcava vam se poznati osjećaj krivnje, upućuje na neke telefone pomoći i govori „da pozitivnu ulogu u svemu ima i vjera , jer se samoubojstvo smatra smrtnim grijehom".
Tipičan medijski hamburger gdje vas provozaju po svim temama, ulete u neki vaš poznati osjećaj, skrenu pažnju na nevažne teme ili detalje, malo psihologije, religije i metereologije i zadaća je obavljena.
Ali, lako za ovakve junk news. Slijedi i veliki tekst o tome „kako statistički pokazatelji govore kako Hrvatska i nije u tako velikoj krizi i da se živi bolje nego što to građani misle..." Omiljena tema urednika ulizivača, poltrona i pozornih pratitelja kretanja na političkoj sceni. Ne možeš pogriješiti poslužiš li se nekako statistikom, naslovima koji ne odgovaraju baš donjem tekstu i činjenicama (tim gore po tekst i činjenice) efektnim sličicama skupih nekretnina i glumičica. I pokažeš kako živimo bolje i trošimo više nego što smo svjesni. Ako si urednik, preostaje samo nazvati „gazdu" da te pogladi preko mobitela. Ako si novinar, odeš kod navedenog urednika.
Glavna je poruka - ne bunite se, dobro je, moglo i vam biti i gore (ako oni požele...) Manje bitne poruke su - ne razmišljajte previše, to je osobina nepoštene inteligencije i onih koji ne žive od svojeg (k)rada. Svjetlucavi dodatk - „u Europi je kupovna moć pala za 801 euro, u Hrvatskoj porala za 37 eura..." Čak i kad ste svjesni da je laž, lijepo zvuči, to je prava istina. Problem nije u statistici i onim viceima o sarmi, kupusu i mesu. Problem je u medijskom ozračju bez profesionalnosti, etike i bez srama naravno. Ili vam i ovo izgleda komplicirano?
U kratkom vemenu prošli ste put od britanskog psihijatra, domaće znanstvenice do svjetske statistike. Ako se u to ne uklapate, tim gore po vas. Jer, osjećaj krivnje već je tu, ako ste u gornjem dijelu ljestvice, sami ste zaslužni, u donjem dijelu sami te krivi. Ovo je vrijeme snalažljivih, spretnih, lukavih... nastavite sami... lažljivih... medijskih... ako vam se ne sviđa uvijek možete otići u neki od drugih svjetova, ovaj je najbolji mogući.
Je li baš tako? Ili niste dovoljno organizirani, solidarni, plemeniti...Unatoč junk robi u medijima, te osobine nisu nestale. Samo, kao u lancu brze prehrane, od sterilno uređenog McDonaldsa, glazbe, zastavica i igračkica koje dobijete, ne vidite što jedete...
Može i prikladan savjet - dugo žvačite prije nego progutate.
