Tko je pametniji, muškarci ili žene? Tko su bolji vozači, žene ili muškarci? I tako unedogled s pitanjima...
Mogu li se zaista ljudi dijeliti po spolu? Na tvrdnju da je ženi mjesto u kuhinji, a muškarcu je jedina zadaća da zarađuje za život, reagiram gađenjem. Od onog trenutka kad se skupina žena grudnjacima počela boriti za iste uvjete za sve, ništa nije isto.
Zašto se treba boriti za nešto što vam jamči zakon? Eto, kako nije u šoldima sve, tako nije ni u pisanim pravilima sve. Da, zašto bi svijet bio tako jednostavan, kad može biti tako kompliciran...
Ne mogu se oteti dojmu kako krivo percipiramo stvari. Nešto tako jednostavno i sasvim prirodno kao što je ljudska seksualnost uspjeli smo izobličiti do krajnjih granica. Pri tom ne mislim optužiti niti jedan spol, ni politiku, čak ni gene kamene. Ustvari, uopće ne znam tko je kriv. Može li se naći krivca za neravnopravnost? Danas, kad smo već pošteno zagazili u 21. stoljeće, još uvijek su nam ostali neki duhovi iz prošlosti. I nikako se ne mogu oteti dojmu da moji ženski kromosomi nekako sporo nalaze svoj put do onog zakonskog obećanja o jednakosti.
Nemojte me krivo shvatiti, nemam ja ništa protiv muškog roda, samo mi nije baš jasno gdje je zapelo. Zašto bi emancipacija bila samo i isključivo ženska stvar i potreba? Zašto? Zato što je ona nešto za što se treba izboriti, a žene su nekako na to već navikle. Trebalo se izboriti za mogućnost stvaranja karijere, za gotov ručak kupljen u dućanu, za perilice za suđe, za bikini i donje rublje koje ne podsjeća na vreću za spavanje...
Moja je sreća bila u nečijoj tuđoj nesreći pa sam se ipak rodila u dvadesetom, sad već prošlom, stoljeću. Nije loše, mogla sam gore proći. Divim se onim hrabrim ženama koje su svoj put mukotrpno glancale toliko da se sjaji kao kuhinjski sudoper...
Znam da drugi spol misli kako se kuća s ona četiri kantuna preko noći tako lijepo sama očisti. Isto tako, za njih su sredstva za čišćenje bojni otrovi. Dragi dečki i tek propupali muškarci, obratite pozornost na tzv. ljepši spol. Kupaonica se ne čisti sama, košulje se ne peglaju same, a ni usisivač nije dobio nožice. Ne mislim da biste cijeli dan trebali nositi pregačicu i munjevito čistiti po kući, iako to nije uopće loša ideja... Samo tražim da se malo aktivirate. Ne skrivajte se ispod stolova po birtijama, ne pohodite kladionice kao vjerska svetišta, ne gubite vrijeme na simuliranje života dok vam vlastiti prolazi.
Eto, zar tražim previše? Mislim da ne, iako me muški rod sada proklinje i proglašava nezadovoljnom i frustriranom babuskarom. Samo vas molim, ne komplicirajte nam ionako težak suživot.
Naši kromosomići tako se lijepo slažu, a ni kemija nam nije nepoznata. Samo trebamo prevladati psihološke barijere koje nas koče i ne daju nam mira. I nekako sam uspjela sve tako fatalistički prikazati iako mi nije bila namjera.
Zato dečki, smiješak na lice i otvorite mi ta vrata, pa što ne vidite da imam pune ruke vrećica... Zar tražim puno?
