Sve važne i nevažne stvari doznaš kroz karakteristični oblik ljudske interakcije suvremenog doba - na kavi. Ajmo na kavu! I eto ti poslovnog sastanka, susreta s prijateljem, kolegicom, ljubavnikom, dogovora sa Starom... Ozbiljan razgovor ili tek ćakule, uz šalicu milog kofeina.
I tako sidimo nas tri, skeniramo konobara, prolaznike, komentiramo aktualije, prosipamo i slatka i gorka zrnca vlastitog života.
- Onda? Jel' pišeš nešto? -
- A, je, je. Baš sam piskarala nešto o madam Bovary za blog, otkrili su do sada neobjavljene Flaubertove tekstove, pa sam... -
- Ma neee, ne to! Jel' pišeš nešto onako, ka, priče? Novi roman? - zanima ih.
Oću li biti iskrena? Priznati kako šizim jer mi se čini da za ono što zovem 'lipo pisanje' nemam vrimena?
A uvik pišem nešto. Samo ne govorim o tome. To je, recimo, jedna tajna. Strast koja me ispunjava baš zato što je obavijena tamnim plaštom samoće.
Ipak, odlučim pustiti bubicu:
- Neću vam reći točno o čemu se radi, ali, da - pišem! -
Stol se zatrese. Prijateljica bjesomučno lista novine, kopa, traži, mrmlja nešto. Ova druga prema meni upitno diže obrvu.
- Aha! Evo ga! - pronašla je određeni članak. Gura mi zgužvanu stranicu u facu.
Čitam naglas.
Utemeljena nova nagrada za najbolji neobjavljeni roman! Prva nagrada 100 000 kuna, druga 40, treća 30. Natječaj šifriran, minimum 250 kartica.
- Moraš se prijaviti! - neumoljiva je tragačica članka.
- Mi virujemo u tebe - dodaje druga.
Ej, čekaj malo. To nije sve!
- Znate li vi kakav je to natječaj? Evo, tu lipo piše: 'Malo je knjiga koje ostavljaju prostora za nadu, nakon kojih se osjećate dobro, pozitivno i nadahnuto. Glas Koncila pokrenuo je nagradu za djelo koje promiče kršćanske vrijednosti u univerzalnom smislu' -
- E, pa što? Samo malo prominiš neke stvari u tome što si do sada napisala... - Ha, mudrica moja!
Čitam dalje. Članovi žirija ostat će nepoznati, valjda da ne izgore pod pritiskom.
- Neću ja ništa minjati - bacim novine na drugu sidalicu, i čini se da je razgovor o tome završen.
Doma, za tastaturom. Buljim u Word.
Ne ide mi onako kako bi tila, nekako mi riči štekaju, izlaze na jedvite jade, znoje se, ka da se probijaju kroz naftu.
Stvar je u toj mojoj ideji. A ona je povezana s nadom.
Ima tu i ljubavi, neispunjenih snova, unutarnjeg nemira i boli koju ljudi vole nanositi jedni drugima.
Ali najviše od svega želim kroz tu priču servirati pozitivu. Na vidjelo izbaciti one male, nevidljive stvari koje čine život i daju mu neprocjenjivu vridnost. Glasno smijanje. Zagrljaj. Tople riči. Neobični oblici oblaka. Oseka u zoru. Pa i ta šalica kave i razgovora.
Kršćanske vridnosti u univerzalnom smislu? Malo sam zbunjena.
Možda nisu tribali tako posložiti taj uvjet natječaja. Određenje inspiracije mogao bi biti problem. Triba li autor biti kršćanin, ili je dovoljno njegovo kršćanski orijentirano nadahnuće, koje će priču obojati nadom i povratkom pravim životnim vridnostima?
Pa nastavljam tamo di sam stala. Pićim u istom smjeru.
