Prvo su nam rekli, nećete više nedjeljom hodočastiti u šoping centre jer nema rada nedjeljom. Znamo kako je to završilo. Pa opet možemo nedjeljom kampirati po butigama. Kao da je to bitno, mi bi kupovali uvijek... Šoping, tko bi mu odolio?
Uopće ne mogu opisati tu vanzemaljsku potrebu za konstantnim kupovanjem. Nije bitno kupujemo li blitvu na pijaci, cipele, frižider ili stan (sretnici koji mogu). Počne totalno nevino, dječje. Mama, kupi mi lizalicu. Mislim da djeca onu frazu „kupi miiiii", nauče odmah poslije „tata" ili „mama". Kad to nauče, prestanu biti nevina dječica anđeoskog lica i postanu potencijalni kupci. Zna se da su djeca odlični potrošači. Imaju najbolju moguću taktiku - plač. (Kupi miii/ krokodilske suze/ bacanje po Kalelargi/ lizalica u ruci/ vražji osmijeh na licu.) Poznato? Tako počinje.
Poslije slijedi: Tata, kupi mi biciklu/ motor/ auto. Pa ona lizalica i ne zvuči tako skupo. Onda evoluiraju u odrasle ljude pa počnu raspolagati svojim novcem. Tu počinju još gori problemi. Muškarci kao ne vole kupovati. Jer je to ženski posao. Sve dok ne kupuju neke „muške" stvari. Motornu pilu, svjećice za auto, kacavide, kosilice. Onda njihova muškost izlazi na vidjelo u punom svjetlu. Mo'š misliti. Isto tako ne vole tračati. Je. Ženski rod često, (čitaj uvijek) optužuju da su šopingholičarke, hrčci u skupljanju stvari, itd. Kao, samo da nam je kupovati, pa makar vrećice za smeće. Što imam reći u svoju obranu? Pa, nemam baš neko konstruktivno objašnjenje.
Šoping je neobjašnjiva pojava, vrlo dobra za psihu i opuštanje uma. Dok ne shvatite koliko ste potrošili, dok vam kartice ne dođu na naplatu ili kad sve tete u banci znate po imenu. Onda je možda vrijeme da stanete na loptu. Ili novčanik. Ovo drugo je možda efikasnije. Onda ono cvikanje kartica u filmovima, možda i nije toliko drastično koliko izgleda.
Najgore je na prijelazima godišnjih doba. Onda ona poznata scena /škrip, vrata ormara, užasnut pogled, vrisak/ nemam što obući/ posebno dolazi do izražaja. Je l' ja stvarno nemam što obući (jer prošle godine definitivno nisam hodala gola po gradu) ili to moj mozak tako percipira da dobije izliku za šoping? Bit će ovo drugo.
Ali, hodanje po butigama ima svojih prednosti. Djeluje kao fitnes. Besplatan. Hodajte gore - dolje tražeći savršene traperice i eto vam dobrih nogu i guza. Na primjer Vlatka Pokos. Žena svakodnevno hoda po dućanima, a to je tako naporno i iscrpljujuće da se kile same tope. Eto, za sve vas koji ste mislili da je Vlatkici lako u životu, sad vidite da ipak nije. Jer je šoping jako naporan sport... Oduzima mnogo slobodnog vremena, prostora u ormaru i zahtjeva vještinu kombiniranja svega i svačega sa svim i svačim. Pod ultimatumom dobrog stila i izgleda - sad sam to nabacila na sebe, iako ste se dva sata spremali.
Gospodinu Šopingu često lijepe etiketu popunjavača emocionalnih praznina. Kao, opsesivnim kupovanjem pokušavamo popuniti praznine u svom jadnom emocionalnom životu. Koja televizijska psihologija...
A ja? Volim ja kupovati. Kupim si novu krpicu i tješim se da mi ništa više ne treba, bar za sada. Tako sam obećala negdje u četvrtom mjesecu, kad sam popunila proljetnu garderobu (jer sam prošle sezone ja zaista hodala gola i bosa!), da mi ništa ne treba do kraja ljeta. Koji vic!
Izdržala sam koji tjedan, dok nisam shvatila da mi trebaju sandale. Ali stvarno, ne treba nepotrebno kupovati. Nije ekonomski isplativo, štednja je in. Ipak je recesija. Ups, upravo sam se sjetila da trebam novi kupaći... Ajme ne.
