Blagdani su, kao i uvijek, prigoda za odmor i pripadnika elite, obične mase i srednjeg propadajućeg sloja od zamornih preispitivanja u koju grupu spadate ili bi mogli „upasti".
Jedini koji se nikad ne odmaraju - za (jedinu) razliku od neprijatelja koji nikad ne spavaju - jesu mediji. Ovih blagdana nisu, nažalost ili na sreću, nisu se odmarali ni oni novinari i urednici koji nisu dežurni, jer u pitanju su bili viši državni, nacionalni, izborni i svaki drugi interesi.
No, za razliku od onih koji zarađuju medijski kruh sa osam kora, mi ni riječ nećemo o izborima, jer ne treba krasti drugima kruh, posebno onima koji isti kruh medijski žvaču i više dana, mjeseca ili godina.
Riječ je prije svega o pojavi tako omiljenoj u tranzicijskim demokratiziranim medijima i javnosti, da se u vrijeme odmora ne zamaramo stvarnim problemima, već malim dragim bajkama, od kojih su najbolje one nastale u dragim starim prokušanim feudalnim vremenima.
Ovdje i počinje, negdje preko sedam mora i malih gora i naša mala feudalna priča, ne za laku noć već za ova dosadna kišna poslijepodneva. U nama tako dragim feudalnim vremenima i društvima gdje je masa obično bivala više puta brojnija od plemićke elite i radila puno više i sve više, upravo proporcionalno što je elita manje radila, praroditelji današnjih medija su dobro znali da je najbolje biti uz vlastelina i kneza, daj Bože, i blizu kralja, barem kraljice. Idila bi se pokvarila jedino kada bi knez ili kralj otišao na neki daleki put (po mogućnosti bez povratka) i trebalo je brzo zbiti majušne i nedozrele medijske redove i okrenuti se pravoj strani.
Dakako, ni odabir strane nije garantirao još neko stoljeće lagodnosti, barem uz aktualnu dinastiju ili lozu, trebalo je po promjeni odmah napasti dotadašnjeg kneza ili kralja - ako već strani kraljevi nisu bili dostupni - a još ljepšim slizanim riječima, trubadurskom falsetnom svirkom ili ocvalim šalama dvorskih luda privoliti novog kralja barem koliko je stari volio vas. Ili barem koliko ste vi ljubili bivšeg. Kralja.
Dvorski glasnogovornici, šareni trubaduri i lude s trorogim kapicama i zvončićima bili su opet zadovoljni do kraja opće feudalne bajke. A onda je nestalo novca i došao kapitalizam. Umjesto nekadašnjih Trnoružica, Snjeuljica i Petra Pana, ponekad Vuka i male Crvenkapice, počele su biti popularne one pričice i bajke o Ali-babi i 40 lopova, pardon, hajduka, Sindbadu moreplovcu, Kapetanu Kuki i ostale, što su zabavljale nove pomalo čudne gospodare. Oni najprije nisu imali mnogo, umjesto dvoraca imali su samo trgovačke puteve, umjesto trgovačkih okova trgovačke lance, ali su i tome dorasli, izmislili javne kuće novog tipa, prozvali ih parlamentima i opet živjeli radosno i u slozi.
Dakle, istina, ovim nismo puno doznali o današnjim stvarima, ljudima (i medijima), jer to su bila davna vremena, a sada su stvari drugačije, tempo je malo brži. Umjesto slika narcisoidnih kraljeva i kraljica što su se crtale i slikale mjesecima, novine to sada na naslovnicama rade svaki dan, a i lakše je mijenjati stare naslovnice i nove slike, jer pamćenje današnjih obrazovanih masa i upućene kritičke janosti kraće je samo od pamćenja medijskih djelatnika.
Stare feudalne pričice i bajke nisu ni u svoje vrijeme bile baš tako popularne, jer uvijek bi se netko našao tko bi u svojoj kolibici imao neku staru knjigu, pamfletić ili bi se sjećao dobropoznatih bubnjara što su obično nedjeljom išli po selu i na trgu čitali kraljevska ili kraljičina priopćenja. Ona su obično bila pisana u trećem licu jednine, takozvanom kraljevskom licu ili umjesto „ja" stajalo bi „mi", opet to kraljevsko prvo lice množine, da se podanici ne bi dosjetili. I mislili radosno kako i oni u svemu sudjeluju.
Sada je sasvim neka druga stvar, jer nekad su se dvorske lude, trubaduri i savjetnici gurali oko aktualnog kralja ili kraljice, pazeći da ih dvorjani vide u svakoj prilici, osim odlaska na toaletu, gdje bi dostojanstvenici obično išli pješke, pa ih možda trebalo nositi do tolaletnih prostorija ili pridržavati stražnjicu radi lakšeg uvlačenja. Mislim, lakšeg uvlačenja u toaletne prostorije.
E, sada je druga stvar, a i mase su puno bolje upućene u promjene jer dobro slušaju i gledaju one sa zvončićima i čudnim kapicama koje se mijenjaju svakih par mjeseci. Kapice. Tko bolje i brže vidi neće propustiti slijedeće naguravanje oko Njegovog ili Njezinog Visočanstva, pa ni odlazak u one toaletne prostorije. I toaletni papir više nije star, sada je novi.
Eto, malo zbog blagdana, malo zbog svjetlucave atmosfere, nismo ovaj put ništa o medijima, politici i izborima. Odmorimo se malo, ipak su iza nas lošija vremena, a i današnji mediji su kao Zen-majstori - uvijek misle da žive u najboljem od svih svjetova.
Ne čekajte drugu bajku, ova vam je dovoljna...
