Kako bi bilo dobro znati stvari unaprijed? Ne mislim pri tom ni na kakve „teorije i prakse vremeplova", to je jedna druga priča, ne manje zanimljiva. Riječ je o tome kako čovjek iz svoje opće težnje za sigurnošću ponekad jednostavno voli - predvidljivost. Želi izvjesnost, želi znati što bi se moglo dogoditi, čak i ono što se neće dogoditi. Kao i većina (upotrebnih) riječi i ova ima više značenja, no možemo je posebno promotriti i u njenom medijskom značenju.
Radi mogućih (ne)razumijevanja, važno je napomenuti kako se ne radi o nekakvoj krivnji medijima. Čitatelji, gledatelji ili slušatelji imaju pravo da ih se tretira kao one koji žele kroz medijska povećala vidjeti što jasniju stvarnost, umjesto da im se podmeću ili nameću stereotipi u kojima se interes javnosti stavlja u drugi plan.
Problem nastaje kada mediji zapravo i ne žele stavove koji ne bi bili profiltrirani kroz njihove novinare, urednike i li kolumniste. Ukoliko bi javnost kroz pojedince, ili relativno osviještene grupe koji ne teže odmah pohlepno vlasti ili podjeli proračunskih kolača, počela kritičnije razmišljati o medijima ili im jasnije nego dosad prikazivali želje i potrebe (demokratske) javnosti, to je i svojevrsna „opasnost" za manipulatore u medijima i kroz njih.
Stoga je javnost bolje ostaviti na rubu zbivanja i interesa, negdje u sferi zabave, sporta, mode, degustacije hrane i pića i slično, u područjima gdje se oni mogu razmahati i stvoriti sebi osjećaj da doista kreiraju svoj život, gdje neće odmah primjetiti kako je „medijska demokracija i sloboda" nažalost često unaprijed ograničena na marginalne i relativno nevažne svjetove. Predvidljivo predvidljiva.
Mediji ovdje računaju i na dio šutljivog stada i pasivnog u toj mjeri da ih previše i ne zanima politička ili društvena stvarnost". Što je razumljivo do trenutka kada o tome ovisi njihova sudbina, ili njihove djece, ili nekih drugih, normalnih ljudi koji nisu superzvijezde. U nekoj čudnoj - ali predvidljivoj - mješavini straha i emocija, suvremenim „pripadnicima" javnog mnijenja serviraju se prilozi o terorizmu, katastrofama i tragedijama koje daju i iskrivljenu sliku o tome što se doista događa.
Ali ne razotkriva uzroke i posljedice zbivanja. Pa ni moguća rješenja problema. Odnosno, slika i ne mora biti lažna, već je usmjerena na izazivanje stanja i emocija koje su idealne za pojačavanje „nevidljive kontrole" - zbunjenost, strah, ljutnja (i malo mržnje nije na odmet) usmjerena prema „drugima" bilo oni žrtve potresa, navijači drugih boja, druiga rasa ili nacija, drugi sloj društva...
Pad potrošnje u trgovačkim lancima uvijek je veća katastrofa od povećanja broja nezaposlenih što samo postaje medijska brojka simpatična ovog mjeseca, drugog mjeseca je neka veća i tako dalje. Nigdje se mediji ne zadržavaju na uzrocima ili posljedicama, najveća razina su izjave i komentari političara, stručnjaka ili ankete po ulicama koje stvaraju, mijenjaju ili prilagođavaju vaše stavove na temelju dvije ili tri izjave nepoznatih ljudi na ulicama Pekinga, Zagreba, Rima ili tamo nekog Chicaga.
Uglavnom, izvjesnost je ono što vas vraća u okrilje bezuvjetne majčinske ljubave medija i očinske pažnje koju morate zaslužiti - države. Pri tom ne morate misliti puno svojom glavom - i to je predvidljivo i stoga poželjno. Dijelovi društva koji još imaju kritički naboj neće biti (toliko) izvan medija, njih se poziva ili citira ukoliko trebaju potvrditi napad na „onu drugu stranu". Ili, jednostavno, zbog činjenice kako još uvijek ima novinara, ekonomista, pravnika ili normalnih običnih ljudi koji misle svojom glavom.
Stoga je dobro (ako već niste) ponovo pročitati „Malog princa" kako bi mogli normalnije, humanije, čitati novine i TV, ali i družiti se s ljuudima. Ukoliko vam je preostalo još vremena, uzimite Naomi Klein ili Chomskog, podsjetiti se kako su njihove analize korporacija globalnog svijeta, nažalost, potvrđene i u ovom djeliću svijeta gdje svi sve toliko znaju pa dopuštaju pretjerani ulaz lošim gospodarima. A kaže narodna mudrost, od loših gospodara mogu biti gore samo loše sluge...
I George Ritzer, jedan od onih koji je istraživao „mijenjajući karakter suvremenog društva" i koji promjene vidi u razvijanju humanističkih vrijednosti nasuprot promjenama koje donosi standardizacija društva po želji velikih korporacija, oglašivača, perača novca ili licemjernih političkih elita, nije loše štivo za pročitati, jer razotkriva upravo pojmove predvidljivosti. Jedno od pitanja - kada smo se to iz osoba i društva koje je kreativnošću razbijalo predvidljive birokratske utjecaje, pretvorili u društvo koje voli predvidljivost upravo zbog lagodnosti u kojoj ne treba ništa mijenjati?
Napomena za neke bivše kolege što pljuckaju u ime lagodne slobode ili one koji ovu kolumnu čitaju i komentiraju po službenoj dužnosti, neka se odmore ovdje nema ničeg političkog. No, predvidljivost je dobro „oružje" kada svaku namjeru da se kritički preispita stvarnost treba „osumnjičiti" prema vlastitim kriterijima da ne može to netko raditi „ako nema neki interes, ili netko stoji iza njega..."
Premda kritički stav razvijate iz jednostavne ljudske ili profesionalne težnje da ne lažete čitatelje ili svoje studente (kad to drugi rade ionako dobro i za mnogo veću plaću), upravo „majstori predvidljivosti" koriste navedeno oružje da ocrne i onu ovcu koja još nije zbunjena.
Jer, postoje svuda oko nas i ljudi koji pišu, govore ili stvaraju iz želje da podijele znanje s drugima, da ne budu automatski veliki ljudi, književnici, novinari, umjetnici, ili veliki Kurdi, već žele biti samo imenice bez pridjeva „velik". Postoje i oni koji to žele vidjeti, pročitati, slušati. To što je takvih najviše među mladima, sreća je za mlade generacije, ali i upozorenje za one starije.
Pametnome dosta.
