Zar ne prepoznajete krik u pomoć kad ga čujete?
Ne dopustite da Nikolina i Marina postanu samo dio crne statistike.
Ne dopustite da se ijedno dijete mora znati da mu je majku ubio otac.
Zar ne čujete krikove u pomoć zlostavljanih žena?
Ne skrivajte masnice, polomljene vilice, rebra pod tepih.
Ne smišljajte opravdanja.
Potražite pomoć, recite NE nasilju i ne okrećite se za prošlošću.
Spasite sebi život.
U podsvijesti mi još gori ime Nikoline Štajhodar koju je bivši muž Josip Štajhodar ubio u centru Gline, usred podneva. Ubio ju je dok je na rukama držala njihova sina, s drugim djetetom pod nogama. Potom je presudio sebi, iako nisam baš sigurna kolika je to kazna. Zbog čega? Možemo samo nagađati što mu je došlo u glavu da se odlučio na taj čin.
Kako to obično biva, ubojica je obiteljski nasilnik poznat sustavu koji je odavno trebao biti sklonjen s ulice. Da nije tragično, bilo bi krajnje apsurdno. U Benkovcu je Marko Dukić ubio bivšu djevojku Marinu Palavru Kamber i njezina brata Marina Kambera, te potom sebi presudio iz pištolja. Zašto? Zar bi razlog poništio dva mlada izgubljena života? Još jedna crna kronika, još jedna priča iz Hrvatske.
Netko je zakazao? A tko nije? Policija, socijalna služba, društvo. Svi. Pojam nasilja u obitelji često se provlači kroz crnu kroniku. Nasilje o obitelji regulirano je Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji te Kaznenim zakonom. Sankcije, kakve takve, postoje. Koliko se ti zakoni žurno i pozorno provode, pitanje je koje se danima provlači po medijima i koje postavljaju obitelji žrtava.
Nasilje treba prijavljivati i sankcionirati, njega ne treba stavljati pod tepih i praviti se da se ništa ne događa. Kad tad nešto mora puknuti, na nekome će se prelomiti. Prošle godine je prijavljeno oko četrnaest tisuća slučajeva nasilja u obitelji. Uz te brojke veže se o onaj poražavajući podatak od oko šezdeset posto neprijavljenih slučajeva. O tome se govori, iz svakog kantuna viri neka crna brojka i još jedan uništen život.
Razorena obitelj, traumatizirana djeca, masnica na licu djevojke iz susjedstva. Idila života u dvoje ili ljubavnog odnosa često može biti teško narušena. Nećemo više o brojkama. Nijedna žrtva ne voli da se o njoj govori samo kao o još jednoj zlostavljanoj osobi koje je završila u statistikama. S druge strane, o profilu zlostavljača pomalo je bespredmetno raspravljati. Jer nema profila, nema pokazatelja koji bi vam mogli jamčiti da će vaš muškarac biti zlostavljač. I ništa ga ne može opravdati jer opravdanje za bilo kakvu vrstu nasilja jednostavno ne postoji.
Kolika kukavica moraš biti da digneš ruku na ženu od 50 kila ili dijete koje jedva zna hodati? Za to jednostavno ne postoji objašnjenje. Nitko to ne mora trpjeti. Znam što ćete misliti. Pa zašto se ne riješe budale i jednostavno ne odu? Nije sve tako jednostavno. Česte su zablude u koje žene upadaju. Ne žele se izlagati javnoj sramoti, etiketiranju. Misle da ih društvo neće podržati, što i nije baš besmislica. Često su ekonomski ovisne o mužu, često u tim lošim brakovima i vezama ostaju navodno zbog djece.
A djeca su kolateralne žrtve jer svakodnevno gledaju prizore psihičkog i fizičkog zlostavljanja koje na njima ostavlja i te kakav trag. Samo zamislite spoznaju djeteta kako mu je majku ubio otac. Nije nimalo ugodno i ostavlja traumu koje se teško riješiti kroz život. Često se žrtve stigmatiziraju i o njima se govori kao da su to tražile.
Molim vas, tko bi tražio da ga se psihički i fizički sustavno zlostavlja? To je van svake zdrave pameti. Još jednom ponavljam, nasilje o obitelji regulirano je Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji te Kaznenim zakonom. Nijedan zakon ne može vam pomoći ako se ne provodi, pa tako i ovaj. Ne odmahujte rukom, zajednica mora funkcionirati po načelu pomoći i solidarnosti.
Ne okrećite glavu, svi snosimo odgovornost. Jer ona mora postojati. Često se pozivamo na pravnu državu, institucije i organe iste. I ove dvije žene pouzdale su se u pravo i pravdu. Vjerovale su da su prijavom nasilja napravile prvi korak ka boljem životu. Netko je negdje zakazao i za to treba snositi posljedice. Jesu li se tragedije mogle spriječiti? Sada očito nikada nećemo saznati. A nije ni bitno.
Još su dva mlada ženska života otišla u nepovrat crne zemlje. Djevojke moje drage, nađete li se u takvoj situaciji, bježite glavom bez obzira. Ako vas jednom udari, opet će. Tko jednom digne otvoreni dlan na vas, opet će. I neće stati samo na šamaru. Ne vežite se za nasilnike, riješite ih se. Pošaljite krik u pomoć. Ako imate djece, mislite na njih i sebe.
Skupite hrabrosti, pošaljite i zadnju mrvu ljubavi prema njima do vraga i bježite glavom bez obzira. Možda ste odlaskom sebi i djeci spasili živu glavu. Idite i ne okrećite glavu.
