Izvorni naslov: Henry V
Režija: Kenneth Branagh
Uloge: Kenneth Branagh, Derek Jacobi, Robbie Coltrane, Judi Dench, Emma
Thompson
Trajanje: 138. minuta
Godina: 1989.
Produkcija: BBC
"We few, we happy few, we band of brothers, For he today who sheds his blood with me shall be my brother, Be he ne'er so vile, this day shall gentle his condition, and gentlemen in England now abed shall think themselves acursed they were not here, and hold their manhoods cheap whilst any speaks, that fought with us upon St. Crispin's day!”
Kenneth Branagh imao je 29 godina kad je snimio “Henrika V”. Samo 29. Svaki pravi književni teoretičar reći će vam da je za razumijevanje Shakespearea potreban čitav život. Njemu je bilo dovoljno nešto manje od tri desetljeća.
“Henrik V” jedna je od najvećih priča ikad napisanih. Kao uostalom i sve Shakespearove drame. Netko je jednom kazao kako je sva originalna književna djela napisao Shakespeare; sve su ostale priče tek varijacija na temu. Možda zvuči pomalo pretjerano, megalomanski. Možda i nije istina. Ali nije ni daleko od istine. “Henrik V” vjerojatno je jedan od vrhunaca književne dramaturgije. Iako znatno manje razvikan od jednog “Hamleta” ili “Romea i Julije”, ova im drama može ravnopravno stajati uz bok, a u mnogim ih stvarima i nadmašuje.
Prije “Henrika V” Branagh nije imao mnogo filmskog iskustva, ali je zato već onda bio prekaljeni kazališni glumac, iskusni šekspirijanac koji je ostavio dušu na “daskama što život znače”. No, i usprkos svom njegovom kazališnom iskustvu, bila je potrebna ogromna hrabrost za realizaciju jednog ovakvog projekta. Ne samo da je “Henrik V” priča koja Britancima naročito mnogo znači jer u sebi nosi izrazit patriotski naboj i opisuje jednu od najvećih bitaka u njihovoj povijesti, pobjedu protiv Francuza na Agincourtu, već se nad njim nadvijao i spektar prošlosti.
1944. Laurence Olivier režirao je i odigrao glavnu ulogu u prvom filmskom uprizorenju ove Shakespeareove drame. A sjena koju Olivier, vjerojatno najveći engleski glumac, baca duboka je i tamna. Olivier je “Henrika V” režirao u najcrnjim danima Drugog svjetskog rata, ne bi li tako podsjetio Britance na slavnu prošlost i moralizirao ih u borbi protiv nadmoćnijeg i okrutnog neprijatelja, sličnog onome kojeg je “Henrik” pokorio u Agincourtu.
Citat iz uvodnog odlomka ovog teksta jedan je od najčešće spominjanih Shakespeareovih stihova. No, koliko god ona bila poznata i prepoznatljiva, nešto u Branaghovoj izvedbi je čini posebnom i emotivna reakcija kod gledatelja jednaka je onoj kakvu je doživio kada ju je čuo prvi puta. Uzeti nešto poznato i prepoznatljivo, posebno nešto tako rašireno kao što je Shakespeare i učiniti to novim, inovativnim, impresivnim pravi je izazov za svakog glumca i redatelja (koji su u ovom slučaju ista osoba), a posebno šekspirijanca. Još pri tome ostati dosljedan izvornom tekstu gotovo nemoguća je misija. Branagh je uspješno izvršio oboje i stvorio filmski klasik čija je umjetnička vrijednost gotovo ravna djelu na kojem je utemeljen.
