Galerija umjetnina Narodnog muzeja Zadar poziva na otvaranje izložbe Velibora Jankovića MACHINAE etc. u utorak, 27. srpnja 2010. u 20 sati u Gradskoj loži.
Izložba će biti otvorena do 14. kolovoza 2010 i može se pogledati od ponedjeljka do subote od 9 do 12 sati, te od 19 do 23 sata.
Predgovor izložbi je napisao Vinko Srhoj.
Vrli novi svijet od Seattlea do Rauschenberga
Jedva da je prošlo godinu dana od posljednje izložbe Velibora Jankovića u šibenskoj Galeriji Krševan (ciklus Postcards, Hommage a Robert Rauschenberg), da bi nas taj, kako sam ga tada nazvao, jedini hrvatski rauschenbergovac, iznenadio novim ciklusom grafičkih listova. I u novim radovima središnje mjesto inspiracije djelo je Roberta Rauschenberga, odnosno njegov grafički opus, «plošni Rauschenberg» koji na srodan način izvodi svoje palimpsest-slike.
Crtački, kolažersko-grafički, fotografski dio Rauschenbergova opusa, nekako je uvijek bio po strani mada mu je umjetnik posvetio mnoga plodna desetljeća, od ranih šezdesetih, preko osamdesetih i devedesetih godina, do zadnjih dana na floridskom otoku Captiva gdje je i preminuo prije dvije godine. Rauschenbergove grafičke serije, koje su poslužile kao polazište za Jankovićeve nove cikluse, poput Speculations, Canto i Lotus, nastale su kao eksperiment na podlozi kolaža.
Riječ je o tzv. transferiranim fotografijama koje se pretvaraju u neku vrstu ispisanog crteža, pri čemu se koristi računalni program za obradu fotografija, potom se fotografije premazuju i ručnim trljanjem prebacuju na podlogu, ili ispisuju na ploteru. Na toj polaznoj Rauschenbergovoj osnovi nastale su i, već spomenute, kombinirane tehnike u ciklusu Postcards Velibora Jankovića 2009. godine i ove nove grafike grupirane u dva ciklusa i centrirane instalacijom koja je djelomična reciklaža prethodne iz 2003. godine, izlagane na 33. splitskom salonu.
No dok je ciklus Postcards predstavljao transparentni svijet turističkih razglednica, slojevitu strukturu foto-utisaka/otisaka gradova i ljudi, dva nova ciklusa na tematskoj se podlozi naslanjaju na ikonografiju strojeva, s naglaskom na njihovoj složenosti, katkad, zbog korištenja slika starih izuma, i na njihov gotovo nostalgični retro-look. Ujedno, novi ciklusi kao da još više naglašavaju početnu rauschenbergovsku pop-artističku podlogu ističući neprijeporno srodstvo sa svijetom sukobljavajućih reklama, natpisa, dijelova strojeva, umjetničkih djela (ovdje su reproducirana djela Ingresa, Klimta, Michelangela), što sve zajedno čini kaotični amalgam tehničkog-marketinško-tržišnog «vrlog novog svijeta».
Kao da je Janković još više htio naglasiti rauschenbergovske doticaje, još više istaknuti udivljenje za svijet koji je veliki američki umjetnik otkrivao u muzeju na otvorenom u kojemu nakupine civilizacijskog otpada predstavljaju neku vrstu uličnih eksponata. Zato je Rauschenberg i mogao reći da su njemu veliki muzeji jednako značajni kao i četvrti s barakama i nakupinama smeća. Zato i Janković reprodukcije muzejskih remek-djela stavlja pored trivijalnih uporabnih predmeta, slavni Ingresov akt odmah iznad kompliciranog nacrta za neki stroj.
Zato je i Rauschenberg mogao konstatirati da se njegov «rad odvija u jazu između života i umjetnosti», kao što to isto možemo pripisati Jankoviću i njegovu oduševljenju za tako provedenu demokratizaciju umjetnosti koja se, bez ikakva oklijevanja, uplela među stvari ljudske svakodnevice koje koristimo i trošimo. Taj jaz o kojemu govori Rauschenberg, uostalom, već je odavno premošćen i prijeđen u oba smjera, pa se i ne može govoriti o djelovanju u međuprostoru (jazu), nego na objema obalama umjetnosti i života. Znakovi s ulice odavno su postali znakovima umjetnosti, a otpad dijelom fascinacije u njezinu estetičkom polju.
Velibor Janković tako se na ovoj izložbi predstavlja dvama ciklusima (svaki po dvanaest listova) koje je naslovio: Machinae i Lorem ipsum. Machinae izvedene su u tehnici solvent-transfera i grafita, a Lorem ipsum (koji je dobio naziv po tzv. slijepom tekstu, odnosno obeznačenom tekstu koji se koristi u tiskarstvu za probne otiske i uzorke prijeloma i tipova slova, pa i nije namijenjen čitanju), u tehnici solvent-transfera, akvatinte, réservagea, colografije, bakropisa, suhe igle, olovke u boji i grafita.
Vrstan znalac grafičkih tehnologija Janković je i u novim ciklusima suvereno kombinirao otiske i pretiske, intervencije koje, npr. kod réservagea, uporabom šećera, tuša i asfaltnog laka, stvaraju bogato teksturirane površine. S gledišta suverenog ovladavanja tehničkim postupcima, kod Jankovića je primarnije istaknuti strukturu gradnje djela, negoli sadržaje koje ta djela nose. Zato u tim grafikama ikonografski repertoar ima drugorazrednu ulogu i nije tu da bi prenosio snažne poruke, nego suptilno animirao likovno-grafičku površinu (baš poput lorem ipsum). Estetika slojevanja i strukturiranja, proziranja i prekrivanja, grebanja, protiskivanja, trljanja i premazivanja, daje doista suptilne rezultate koji prije svega ukazuju na naš svijet koji je mjesto nemira, stalne mijene, propadanja i rađanja, brisanja i ponovnog ispisivanja teksta života.
No dok se kod grafika teško može nazrijeti angažirana poruka, štoviše prije je to svijet nostalgičnog pogleda unatrag u vrijeme kad su strojevi bili na svojim «romantičnim» počecima, instalacija koja centrira izložbu govori jezikom ekološke osviještenosti, odnosno «zelene» angažiranosti. Janković je, naime, na metalnim pločama ugravirao tekst znamenitog govora poglavice Seattlea napisanog 1854. godine. No taj je tekst parafrazirao i ubacio ga u domaći kontekst, u suvremenicu gdje djeluje jednako aktualno kao i sredinom XIX. stoljeća. Idealizam starog teksta tako se nastavlja na idealizam njegova aktualnog posvajanja, a romantični zaziv indijanskog poglavice ne djeluje ni najmanje staromodno u hrvatskoj transkripciji.
S konstrukcijom u podnožju koje se nalazi spomenuti tekst, Janković je povezao duh romantičnog industrijalizacijskog i reklamnog podsjećanja, u najboljoj rauschenbergovskoj maniri koju donose «retro-grafike», s agresivnim naličjem progresa koji je otpočeo još dok su stari glomazni strojevi proizvodili svoj ekološko benigni nusproizvod uništenja. Ako stvar ne shvatimo kao ironiju, onda i reprodukcije umjetničkih djela na tim grafikama možemo doživjeti kao dio nostalgije za vremenima kad su novi stroj ili nova skulptura imali istu vrstu unikatne izvornosti koja se s vremenom, i u umjetnosti i u novim tehnologijama izgubila u masovnoj produkciji koja je svojim frenetičnim ritmom umnažanja preplavila ljudski duh jednako kao i prirodu.
Vinko Srhoj
Izložba zadarskog fotografa Zvonka Kucelina
