Na kavi s GibonnijemGibonni: Ljubo me naučio slijediti srce

Povodom osnivanja zaklade ''Delmata'', te uoči koncerta posvećenom Ljubi Stipišiću Delmati u HNK Zadar, Zlatan Stipišić Gibonni došao je u Zadar i posjetio Gradsku knjižnicu koja je inicijator projekta i digitalizacije bogatog glazbenog opusa maestra Delmate.

Gibonnijev dolazak u Zadar bila je prilika da s popularnim pjevačem porazgovaramo o tome kako se slagao s ocem, gdje stvara glazbu, što voli čitati i čime bi se bavio da nije glazbenik.

Glazbenik postao knjižničar

''Volio sam knjige jake doze, osobito južnoameričke autore, jer su bliski našem dalmatinskom mentalitetu. Marquez, Borges, to su mi bili i ostali dragi autori. Od američkih autora najviše mi se sviđa Carver. Ne smijem zaboraviti ni Andrića, to su knjige koje ne možeš odložiti'', priča nam Gibonni dok pije veliki macchiato u LiBaru, u dvorištu Gradske knjižnice.

''Danas, često mi se dogodi da počnem čitati neku knjigu i ne završim... moram priznati, to je moj grijeh. Sada čitam Orhana Pamuka. A kada dođeš u knjižnicu, to je kao u CD shopu, more informacija, ne možeš se sam snaći. Morao bi biti samac ili monah, treba poslušati savjet onih u koje imaš povjerenje i koga poštuješ. Oduševljen sam zadarskom knjižnicom. Fascinira me paleta sadržaja koju imate. Imam troje djece, ovdje bi mogao doći s njima. Svi uzrasti ovdje mogu pronaći nešto za sebe. Gradska knjižnica je fantastično zamišljena i ostvarena!''

Gibo se na kratko našao i u ulozi knjižničara, iznenadivši tako brojne Zadrane kojima je zadužio ili razdužio knjige, a zakasninu je - oprostio!

Nema benda bez dobrog frontmana

Rado bi došao i na Metalfest u Zadar, kaže Gibonni, i ne skriva zadovoljstvo ''novim čupavcem iz Osmog putnika''.

''Upoznao sam Deana i mislim da ima veliki entuzijazam, a to je jako važno. Uvijek je dobro znati tko je u bendu lokomotiva, tko pali vatru, nema benda bez dobrog frontmena. Jedan mora biti piroman koji će energiju i strast prenijeti na sve''.

Da se ne Gibonni kojim slučajem ne bavi glazbom, bavio bi se nekom glazbeno-scenskom djelatnošću. ''Možda bi pisao glazbu za teatar, to sam probao, težak je to i čudan posao, ali s druge strane, odličan je jer nisi na prvoj liniji. Kreativno je i zanimljivo. Glumom se, recimo, nikada ne bi bavio. Trebao se pojaviti u jednoj sapunici i otkupio sam svoju ulogu, samo da se ne pojavim. Platio sam za slobodu!''

Kada je riječ o skladanju, Gibi je izuzetno važno mjesto gdje se povlači kako bi stvarao.

''Možda je o autosugestija, možda čovjek ima talent bez obzira gdje sjedi, ali iracionalno doživljavam svoje zanimanje i smatram da trebam biti negdje na osami. Na taj način dolaziš u harmoniju sa samim sobom. Doma je teško - tamo sam totalno obespravljen (smijeh). Djeca su na Playstationu, gori televizija, stalno neka buka, galama... ne mogu tamo raditi, obično se povučem na neki otok. Tamo se brzo na mene naviknu i postanem domaći. To je radio i moj otac, bio je na Rabu, u Stobreču, imao je potrebu ići u mala mista''.

Od Ljube naučio slijediti svoje srce

Što je maestro Delmata naučio svoga sina? Gibonni kaže kako nikada nisu razgovarali o tome kako se piše ili ne piše pjesma.

''Naučio sam od njega isključiti racio, jer muzika treba biti ono što ti osjećaš da treba biti, a znat ćeš da je dobra kada ti se koža naježi. Naravno, kada se takvoj muzici sudi, onda se kaže da je patetična, ali i ljubav je patetična. Kad se zaljubiš, nema racionalnog. Drago mi je što sam od Ljube naučio to da naša dužnost nije svidjeti se, nego da slijedimo svoje srce, a ako se dogodi da velik broj ljudi to voli, to bolje. Ne treba podilaziti i ići nekome niz dlaku.

Ljubo me naučio da pišem pjesme za sebe, a lijepo je kada to velik broj ljudi prepozna. Bili bi obojica šlager autori da nam je cilj bio samo svidjeti se publici''.

Da ima priliku birati zemlju u kojoj bi živio, Gibonni je vrlo jasan kada kaže da mu je doma najlipše.

''Sigurno još ima lijepih zemalja, ali da moram birati, opet bi živio negdje gdje mogu doći doma autom u jednom danu. Ne dolazi u obzir ni SAD ni Japan. Živio sam u Berlinu, hodao gradom i svašta mi je padalo na pamet.

Gibonni nam je kazao i kako je s ocem imao izuzetno dobar odnos.

Ljubo i Gibalesco

''Ljubo je bio strog otac negdje do moje 19.-te godine. Od tada smo bili prijatelji, nismo imali niti jednu svađu. Promijenili smo i uloge, zadnjih petnestak godina on je živio rock 'n' roll život, a ja familijarni. Majka bi me nazvala i rekla da je ocu istekla registracija, da se tušira u hladnoj vodi i takve stvari. Pazio sam na njega i počeo sam se prema njemu odnositi zaštitnički. I zovem ga po imenu, Ljubo, nikada ga nisam zvao tata. A on je mene zvao Gibalesco. Imali smo stvarno jako dobar odnos''.

Emocije pobuđene injenicom da je napokon prepoznat lik i djelo maestra Delmate, Gibonni nije mogao sakriti.

''Mi smo vam sad u zasjedi. Ako Bog da i ako se desi da se pojavi neki momak s 20-22 godine kovrčave kose koji bi došao i nastavio se baviti s tim što je Ljubo radio, dobro je da ima institucija kojoj se može obratiti.

Krajem osamdesetih kad se pojavila mogućnost da on za to sve dobije priznanje od nadležnih institucija koje su ga ignorirale sve to vrijeme on je znao da bi njegov pristanak bio zapravo smokvin list na njihovu sramotu i to je odbio. Familija je radi toga imala posljedice, ali mi smo smatrali da njegova djela nisu samo pjesme nego je i jedno od najvećih djela njegov život. To što ne ide nikome niz dlaku i to što je svoj, to je trebalo ispoštovati i to smo svi ispoštovali.

Uslijedila su potom ratna vremena, a to su "macho" vremena koja nisu dobra za kulturu, pa Ljubo opet nije našao instituciju. Ipak, sada je ona ustanovljena. Sada kada bi se pojavio novi Ljubo, imao bi gdje pozvoniti i pokucati. Tako da, mi smo ustvari u zasjedi i čekamo ga'', poručio nam je na kraju Gibonni.