Sjeća li se još itko američkih blockbustera s početka devedesetih? "Terminator 2", "Zločesti dečki", "Dan nezavisnosti", "Jurski park" i cijeli niz Disneyjevih/Pixarovih animiranih filmova bili su daleko od vrhunskih uradaka sedme umjetnosti, ali nudili su publici ono što se od njih tražilo - čistu i nepretencioznu zabavu. Danas takvih filmova gotovo pa i nema. Aduti ljetne filmske sezone (koja u Americi predstavlja "špicu" na kino blagajnama) umjesto toga su kojekakvi "Transformersi" ili slični filmovi koji se najbolje mogu opisati jednostavnom, iako nepopularnom gradacijskom označnicom - smeće. Ali ne u onom simpatičnom "trash" smislu.
Zaključak koji se nameće je jednostavan: nešto je negdje pošlo krivo. Što i gdje? Odgovor na ta pitanja je nešto kompleksniji, ali se ipak da pronaći. Počnimo od animiranih filmova. Crtići su i dalje redovito među najvećim box office uspješnicama, pa tako i ove sezone imamo "Nebesa" i "Ledeno doba 3", a do kraja godine očekuje se još nekoliko uspješnih naslova. Međutim, čak se i u žanru animiranog filma (koji zbog same svoje forme ne poznaje granice onoga što je na ekranu moguće dočarati) počinje osjećati pomanjkanje kvalitetne priče.
Nažalost, u igranom filmu je problem puno izraženiji. Unazad zadnjih deset do 15 godina se blockbuster naslovi vrijedni pažnje mogu izbrojati na prste, ako ne jedne, onda dvije ruke: imali smo serijal "Pirati s Kariba", nove nastavke "Ratova zvijezda" (koji se po mnogima ne može usporediti s originalom, ali ipak nudi zabavne trenutke), serijal "Gospodar prstenova" (koji je ipak puno više od klasičnog blockbustera), "Matrix" (koji je pokvario dojam s dva katastrofalna nastavka), te naravno neizbježnog "Harryja Pottera". Oprostit ćete mi ako sam nešto zaboravio, ali odgovorno tvrdim da se 99 posto ostale američke visokobudžetne produkcije u posljednjem desetljeću i kusur ne može svrstati nigdje drugdje nego u koš za smeće.
Američki film nekad (ne tako) davno je počivao na šarmu, na karizmi glavnih likova, akcijskih junaka koji su bili veći od života, svemira i svega ostalog. Nisu to uvijek bili kvalitetni glumci, ali su znali odraditi posao koji se od njih zahtijevao i pritom pružiti publici sat i pol do dva "mozak na pašu" relaksacije. Danas takvih glumaca gotovo da i nema. Situacija s redateljima nije ništa bolja. Tvorci takozvane "fast food" kinematografije nekad su bili jednako cijenjeni poput svojih artističkih kolega. Suvereno su baratali zakonitostima žanra i zanatskim bravurama koje bile potrebne, pokazivali su zavidni talent i sposobnost u poslu koji rade.
Današnji redatelji akcijskih spektakla vrlo često su debitanti, ljudi koji dolaze iz sfera MTV-jevskih glazbenih spotova i u ruke dobivaju skupe produkcije jer znaju u montaži srezati tri spojena dinamična kadra. A sve što oni sami ne uspiju izrežirati, za njih će nadoknaditi specijalni efekti. Pa zašto bi producenti, na kraju krajeva, plaćali redatelje s imenom i pedigreom kad kompjuter ionako može sam snimiti vrlo šaren i oku ugodan film.
Vjerujem da će se oni koji gledaju i prate moderne američke televizijske serije složiti sa mnom kad kažem da je u televizijskom programu danas lakše pronaći kvalitetu nego na velikom ekranu. Uzrok se vrlo lako otkriva pogledom na špicu popularnih tv serijala - redovito se na njima nalaze imena uspješnih i renomiranih redatelja. No, ako ste dosad pratili ovaj tekst, vjerojatno se pitate zašto je naslovljen "(De)generacija američkog filma", a ne "(De)generacija blockbustera", s obzirom da je američka kinematografija ipak iznjedrila neke od najvećih filmskih klasika. Isključivo zato što su filmovi koji bi svojom kvalitetom mogli spadati u domenu klasika postali jednako rijetki kao i kvalitetni blockbusteri. Htjeli mi to priznati ili ne, komercijalna mainstream produkcija linearno je vezana uz artističke autorske naslove. Bez jednih nema ni drugih; bez jeftine zabave za široke mase nema ni klasika. I zbog toga danas u zemlji koja nije stvorila film, ali ga je popularizirala, svjedočimo njegovom rapidnom propadanju.
