Jesi gledala ona novi kul film? Nisam, čitala sam knjigu. Koju knjigu? Pa tu po kojoj je film snimljen. A postoji knjiga?! Ja kolutam očima, sugovorniku nimalo ugodno, ali nastavlja. A nisi gledala film? Ma nisam. Zašto? Da mi ne unište idealiziranu verziju tog romana koje me zaokupljao noćima. Eto zato. Jeste zadovoljni?
Ali nije sve tako jednostavno. Knjige su ljudima dosadne, tamo nema lijepih slika i zgodnih glumaca. Zato knjige ostaju po strani, a kino blagajne pune svoj budžet. Samo, postoji caka. Može li ijedan film svojim superultramodernim efektima nadoknaditi miris knjige i onaj osjećaj neopisivog zadovoljstva, ali i tuge kad se pročita zadnja stranica? Meni nikad.
Niti jedna bum/tras/bum scena ne može oteti moje knjige, niti jedan Brad Pitt ne može zasjeniti zamišljeni lik. Ne mislim ih prisvajati jer nešto tako sveto kao knjige nije humano oduzeti čovječanstvu. I zato jer mi je knjižnica najomiljenije mjesto na svijetu. Zato jer je naša Gradska knjižnica proslavila 60 godina djelovanja, od čega 10 u novom prostoru.
A meni se onaj stari urezao u sjećanje. Prostor je bio mali, ali bi se uvijek iskopala neka požutjela knjižica koja je kratila duge zimske dane. A kad je nova ugledala svjetlo dana, izgledala je tako svemirski i tako novo i tako primamljivo. Gradska knjižnica Zadar danas ima 43 djelatnika, gotovo 200 000 knjižničnih jedinica te 17 000 korisnika. Lijepe brojke, je l' da? Pomalo začuđujuće, postala je omiljeno okupljalište zadarske mladeži, bar one žedne i gladne pisane riječi i druženja.
A knjiga je tako dobar prijatelj, knjiga vas nikad neće iznevjeriti, osim ako je sudite po koricama. Još se živo sjećam prvih pročitanih knjiga. Pet prijatelja i njihov nikad dokučen sok od đumbira. Družba Pere Kvržice kojoj se i danas vraćam, bez imalo srama. Agatha Christie i njeni neopisivo maštoviti načini ubojstava, John Grisham sa svojim pravnim i sudskim zavrzlamama, te mali milijun knjiga i knjižica koje su prohujale.
Neke su ostale pomalo zaboravljene, nekima se vraćam uvijek. Pomalo mi na živce ide rečenica koju često izgovaraju ljudi. Kako možeš ponovno čitati tu knjigu? Mogu, zašto ne? Ali sedmi put? Ma 777 puta ako treba, dok god ima žara i života u njoj. Koliko Hrvati čitaju knjige? Koje knjige čitaju? Postoji li lako štivo? Sve su to pitanje na koja će ljudi odmahnuti rukom, kao da je to bitno. A kako nije bitno, pa knjige nam servisiraju moždane vijuge. Baš oko tog tzv. lakog štiva lome se koplja. I oko Niveske. Pa nije žena kriva što je svojom knjižicom potukla daleko obrazovanije i učenije pisce.
Dobro, ajde. Sad ćete me pokopati jer sam je svrstala u pisce. Ma samo nije pošteno ako je već potukla rekorde prodaje, a za dobivanje Kiklopa u toj kategoriji baš je broj prodanih primjeraka bio kriterij, ista ta nagrada joj se uskrati. Ma nemoj, koji dvostruki kriteriji. U svemu, pa i u tome.
Ali knjigu nije briga, knjiga ne pada u zaborav. Stranice dnevnika prošlosti, uvijek nanovo aktualne.
