Postoje li ljudi koji nisu željni medijske pozornosti? Svi stručnjaci koji barem malo drže do svojeg ugleda, raznorazni spin-doktori što „okreću" i „vrte" ukusima i interesima javnosti prema željama svojih poslodavaca, sponzora i donatora, iskreno bi se začudili na ovo pitanje. Znajući dobro i gotovo odmah koliko novčano teži svaka minuta, sekunda, slika ili spot onog koji želi postati lokalno, nacionalno ili planetarno slavan i ugledan.
Htjeli mi to ili ne, kreatori i „veliki inkvizitori" elektroničkih medija, ali i oni tiskovnih proizvoda, već su veći dio javnosti naprosto navikli da, svjesno ili nesvjesno, cijene i (pr)ocjenjuju društvene slojeve, od estrade do političkih stranaka, po broju, veličini ili dužini pojavljivanja u tisku, na ekranu ili u eteru. Za one koji na to (još) ne reagiraju, postoje razne vrste anketa, ispitivanja javnog mnijenja, tzv.ulazne ili izlazne ankete, čak i one prozirne anketice po ulicama kada samo dvije ili tri pomno odabrane izjave posluže za još prozirniju temu o tome sviđa li se građanima ili javnosti određena osoba, akcija ili program stranke, udruge ili hrvatske Vlade. Ovakve reklame, pardon, ankete zapravo su najjeftinije, a naizgled čuli smo ili vidjeli „obje strane".
Domaći spin-urednici i spin-voditelji nisu to sami izmislili - temelj ovakvog krojenja nalazi se i u onim prilozima uglednih i razvikanih međunarodnih medijskih koncerna kada povodom ubojstva, okupacije neke zemlje ili (ne)populane odluke, prikažu svega dva „obična" građanina" ili „slučajna prolaznika". Svaki ima svoju verziju izjave, ali često je jedna od njih „ispravnija" za malu, ali bitnu nijansu. Skrivaju se ti „prosječni izjavljivači istine" i u tisku, a najbolji su oni „neimenovani službeni izvori", „osobe bliske vodstvu stranke" ili „prijatelji obitelji".
Međutim, domaći tragači za prosjekom ponekad prikažu i ozbiljne, puno skuplje rezultate anketa-akcija. Jedan naš vrlo ugledni institut (hej, Institut...) dolazi nedavno nakon opsežne ankete do zaključka kako su roditelji osnovnoškolaca „blago zadovoljni" školom njihove djece, a „imaju relativno veliku potrebu za promjenama u obrazovnom sustavu"...Dalje, „roditelji mlađe djece zadovoljniji su školstvom od roditelja starije djece", pri tom, „oni koji redovitije dolaze u školu zadovoljniji su", a „veći financijski doprinosi roditelja djetetovom obrazovanju praćeni su manjim zadovoljstvom"...I šećer za kraj - „majke su manje zadovoljnije od očeva (obrazovnim sustavom)".
Dublje analize ovakve (jedne od) besmislene ankete ( koja je potrošila izvjestan dio proračuna) ostavljamo čitateljima za ona kišna poslijepodneva kada doista nemate što pametnije raditi. Ako, pak, imate čeka vas jedna druga statistika - broj nezaposlenih početkom studenog bio je deset posto veći nego prije mjesec dana, a gotovo 20 posto veći nego godinu prije. No, kao ni naš trenutačni dug, ovo vas neće zabrinuti, jer vam mediji već duže vrijeme plasiraju pomalo prikrivene ali sugestivne poruke kako morate biti sretni što niste među tom beskorisnom grupom lijenčina. Uostalom, nitko još nije ( a i neće) nastojati istražiti koliko je u Hrvatskoj nezaposlenih, a koliko besposlenih. Ovih drugih, nažalost ili na sreću medija, ima i među formalno zaposlenim.
Da ne bi previše razmišljali, što za zemlju i medije u recesiji nije nikad dobro, stiže „najnovija" anketa po kojoj se pojavio „trend blagog porasta optimizma hrvatskih građana". Na stranu što je trend dugoročnija pojava i ne može započeti odmah, jer onda nije trend, primjećujete li pridjev „blagi", ponovno izabran da neukim pripadnicima „zbunjenog stada" javnosti prikaže onu lijepu stranu stvarnosti.
Čak i podatak kako svega petina građana misli da se Hrvatska „kreće u dobrom smjeru, dok čak 54 posto misli da je smjer pogrešan. To je, kažu naši „spinaši", puno, puno bolje nego u kolovozu kada je čak 80 posto smjer odredilo pogrešnim (!). Za nevjerne Tome dodatni je podatak kako rad Vlade ne odobrava „svega" 49 posto ispitanika, ali zato „čak" 34 odobrava, uz 18 posto „neopredjeljenih" koje valjda nesvjesno valja strpati uz one koji rad Vlade odobravaju?!
Dva podatka, jedna usporedba i, eto, dovoljnog dokaza da postoji - trend! Što znači da nam je i bolje nego mislimo i da će nam sigurno biti bolje. Bilo kojoj Vladi na svijetu, uz ovakve medije i ankete, više i ne treba. Uz ovakvu javnost, ni harač nije težak kao što to neki uzaludno pokušavaju pokazati.
Vaš domaći rad: primjećujete li doista sve češću medijsku upotreba dvije riječi - „blago" i „dobro"...
