Pretpostavimo da nekim slučajem, trebate novu osobnu iskaznicu, putovnicu ili bilo koji izvod iz one strašne matične knjige. Ne bi vam bila u koži. Jer znam koliko je to stresno, a znam da i vi znate.
Skupljati sve potrebne papire da biste zadovoljili birokracijske norme, ravno je igrama na sreću. Ta birokracija me svaki put iznenadi. Uvijek ti treba neka potvrda da bi izvadio potvrdu koja potvrđuje ovu prvu. Tako birokracija funkcionira. Papir na papir, pečat na pečat, potpis na potpis. Često ne znate ni zašto vam treba, ali ako tako kaže Birokracija, tko ste vi da joj se suprotstavljate.
Mi smo jedna moderna europska zemlja, težimo savršenstvu. Štitimo privatnost građana i brinemo se za malog čovjeka. U skladu s tim, naše nove osobne iskaznice, nemaju taj presveti JMBG, iliti jedinstveni matični broj građana. Koji potvrđuje teoriju zavjere državnog aparata. Ni na jednom dokumentu više ne piše taj broj. Što ne bi bilo ni loše, da Vas gdje god došli, ne pitaju dokument koji potvrđuje da ste vi Pero Perić, rođeni tad i tad, pod rednim brojem 0123456789. Apsurd? Jedan od mnogih.
Mislim, jasno mi je da smo za državu samo slovo na papiru, broj u beskrajnom nizu. Ništa novo, ništa neobično. Ali, daj. Pa malo organizacije i zdrave pameti. To nije toliko teško, zar ne? Država je složen pojam, velika Država ima mali milijun kotačića koji bi trebali, (s naglaskom na trebali, što ne znači da je tako), funkcionirati po načelu ovisnosti i poslušnosti.
Strašna Birokracija je njen veliki, poslušni aparat koji ima svrhu, između ostalog, puniti državnu blagajnu. Koja je uvijek gladna i žedna novčića. Nije bitno kolika smo zemlja, ni koliko stanovnika imamo, ali toliko Ureda za sve i svašta možemo imati samo mi. Kako to lijepo zvuči: Ured za koordinaciju sustava procjene učinka propisa. Ha? Jeste razumjeli čime bi se taj famozni ured trebao baviti? Ni ja.
Očaravaju me nazivi državnih tijela i raznih odsjeka, pododsjeka i ureda za koordiniranje koordinacije. Očito je da su ne samo izmišljeni, nego i smiješni. Šalu na stranu, nije sve tako bespotrebno. Red mora postojati da bi Država mogla funkcionirati. Po načelu, a.p.p., ako prođe - prođe. A njima sve prolazi. Ubijte me, ali ne kužim. Zašto mi svakih pet godina treba nova osobna ako se u međuvremenu nisam udala, promijenila spol ili otiske prstiju? Dođeš tamo, moraš vaditi sto i jednu potvrdu koja potvrđuje samu sebe, novu sliku, itd. Izbužaju ti staru osobnu, izderu se ne tebe kad bojažljivo pitaš kad će nova biti gotova, kažu ti da se vratiš za tri tjedna.
Do tada, ti si samo ime na onom groznom žutom kartončiću. Ne znam zašto je to tako, i nek' se nitko ne uvrijedi, ali čim prijeđete prag nekog od Ureda državne uprave, vrijede neka druga pravila. Pravila birokracije, vladavina uprave, vladavina mrzovoljnih državnih službenika. Nisu svi, ali većinom su to frustrirane tete koje sjede za onima strašnim šalterima koji izgledaju kao da smo ostali u nekom prošlom dobu. Ponašaju se kao da tražite nemoguće, kao da besplatno tamo sjede pa ih vi sad nešto uznemiravate dok piju kavice i jedu kroasane.
Pa vama bude neugodno jer ionako oni, a tko bi drugi, traže te dokumente, taksene marke, državne biljege i što ti ga ja znam što još. Fascinantno je to da vam uvijek nešto fali. Marke, pečat, stara knjižica, opća uplatnica ili nešto jednostavnije. Dobra volja. Nekad vaša, a češće dobra volja službenika s druge strane onog groznog šaltera.
Zato, opremite se strpljenjem i ne dajte da vas nitko omete u misiji zvanoj - kako pobijediti birokraciju? Da ona ne bi pobijedila vas. Da vam ne bi, kao meni, nakon dvadeset i dvije godine života na istoj adresi s kućnim brojem 1234, rekli da taj kućni broj ne postoji. Ma nemoj, sad mi govoriš.
Pa vam ja sad živim na jednom kućnom broju, a ostatak moje obitelji na drugom. Po papirima. Ah, ta učinkovita birokracija! Tko je ne bi volio? U borbi vam može pomoći još samo nešto. Taksene marke. Da se ne suočite s onim blesavim pitanjem: a nemate taksene marke?!
