Pomalo sam ljigavo sretna kad vidim stare bračne parove. Pogotovo kad prođirate malo po gradu pa vidite dobrostojeće turiste kako se i u 70. godini, s jednim štapom u ruci, za onu drugu drže s partnerom.
Jeste li se ikad zapitali kako su došli do toga da slave 50. godišnjicu braka? Možda zvuči kao klišej, što vjerojatno i je. Međutim, mislim da nije nimalo nebitno s kime i kako provodite život. Jer je jedan jedini, zar ne? Brak je relativno trajna, spolna i ekonomska, zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca. Tako kaže slovo zakona.
Pomalo je neukusno govoriti tko koga i koliko voli, ali osnova svega je ljubav. Bar bi tako trebalo biti. Nije tajna da je u prošlosti bio velik postotak dogovorenih brakova gdje se žena doslovno mijenjala u korist jedne krave ili malo većeg miraza. Bogato se udati tada je imalo malo drugačije značajke, ali je poanta ostala ista. Nismo li se malo pomakli od dogovorenih brakova?
Uvijek se busamo u prsa Europom i pripadanjem zapadnjačkim običajima. Zaprepastio me podatak da u Indiji dogovoreni brakovi ne samo da nisu rijetkost, nego su i praksa. Do njih kao da nije došla vijest o jednakosti i pravu na izbor. Žene se partnerima koje im obitelj odabere. Provedu život s nekim koga prvi put vide na vjenčanju.
Prilikom odabira supružnika, obitelji je bitno da se budućim mladencima slažu horoskopi te da su u ekonomski sličnim prilikama. Bitno je da su i sličnog zanimanja ili bar iz slične branše. Govorim dakle, o situiranim i obrazovanim ljudima koji svjesno ulaze u dogovoreni brak, ne želeći izdati običaje i uvrijediti obitelj. Odani ljudi, nema što. Da ne spominjem da je stopa razvoda vrlo niska ili nepostojeća. Nimalo slično nama. Pošast koja je poharala moderne brakove u Hrvatskoj zove se razvod. Prema podacima Hrvatskog zavoda za statistiku za 2008. godinu, u Hrvatskoj je sklopljeno 23 373 braka, od kojih je 5 025 završilo razvodom.
Matematika je jednostavna, svaki četvrti. U tim brakovima rođeno je 2 906 djece, što opet dovodi do spoznaje kako u skoro polovici raspadnutih brakova nije bilo djece. U oko 85% slučajeva djeca su poslije razvoda dodijeljena majci. Jao si ga nama, statistika ne laže. Kako sam otkrila da je statistika vražja stvar i ne da joj se pobjeći, šokirao me taj podatak. Razvod braka je traumatična stvar i u sve je većem porastu.
Zašto se generacije prije nas nisu toliko razvodile? Možda zato jer žene nisu imale gdje, bile su ekonomski ovisne o mužu. Možda zato jer se mahom nisu mogle vratiti u roditeljski dom zbog navodne sramote i obilježenosti. Jer je to bilo nepojmljivo, neuobičajeno i pomalo sramotno. Sada? Eto, pogledajte. Svaki četvrti brak, razvod. Svaki četvrti!
Također, sve manje veza uopće i završi brakom. Tada na scenu stupa izvanbračna zajednica, isto tako priznata zakonom. Izvanbračna zajednica je životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca koja traje najmanje tri godine (ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete). U posljednje vrijeme je sve više izjednačavana s brakom. Kako zakon kaže, brak je zajednica muškarca i žene. Kao takva, priznata je pred zakonom.
Međutim, zakonom je uređena još jedna vrsta zajednice, ako to možemo tako nazvati. Ona istospolna koja veže dvije osobe istog spola koje nisu u braku, izvanbračnoj ili drugoj istospolnoj zajednici, a koja traje najmanje tri godine. Zajednica je čvrsta riječ. Njome odiše neka pomalo neopisiva spona između dvoje ljudi koji su se eto, na ovaj ili onaj način, odlučili vezati za cijeli život.
Možda ipak zaboravljamo ono najvažnije: ljubav i tolerancija. Dajte malo više toga, malo manje sebičnosti i samohvale. Kažu da ulaskom u brak gubiš polovicu samostalnosti, a dobivaš duplo brige. Možda i je tako. Ali isto tako samo u braku s navodnim neprijateljem liježeš u krevet. Zar to nije divno?!
